Vjerujete li već poslovično u -
poslovice? Zbore li mudro naši stari kada za svaku životnu situaciju u rukavu imaju spremnu neku prigodnu, doskočičastu poslovicu, aforizam, citat, izreku? Uvrštavate li ih možda na redovan meni vlastitog vokabulara? Na kraju balade, pokažu li vam se poslovice točnima? Ili ipak držite da su nalik švicarskom siru, tvrdnjikave i s mjestimičnim šupljinama?
Vjerujem da poslovice u sebi sadrže jednako mudrosti koliko i bedastoća, između starosti i mudrosti ne stavljam nužno znak jednakosti, a mnogo puta ponavljana glupost u mojem svijetu s vremenom baš i ne postaje istinita. Kako se gotovo svakodnevno susrećem(o) s poslovicama, a mnogi ih se čak i slijepo „
drže kao pijan plota“, nije mi bilo mrsko odvrtjeti njihovo klupko, prikopčavši ih radoznalo na svoj detektor smisla i besmisla.
Ne bih se složila da „
čizma glavu čuva“, ne u dvijetisućitima, jer u dućanima uz gotovo sve modele čizmica (osim uz, primjerice, sveprisutne i ružnjikave timbice) proizvođač jasno naglašava da su namijenjene suhom vremenu, čak i, kojeg li apsurda, one gumene! „
Tko rano rani, dvije sreće grabi“ pokaže se, nažalost, točnim svaki put kada ljigeži u obličju stranačkog vodstva u preizbornim kampanjama dijele stiroporaste zdjelice masnog čobanca ili još masnijih krafni po hrvatskim trgovima, a nesretni penzići (za čiju su nesreću, gle čuda, odgovorni isti ti dobrotvori široke ruke) nahrupe i otimaju se kao da je riječ o zlatnim polugama, a ne o lošem kolesterolu kojega im je liječnik strogo zabranio pa „
tko prvi, njegova djevojka“ jer doista planu u trenu. Oko „
vuka koji dlaku mijenja, ali ćud nikada“ sam u dvojbi jer i sama sam tijekom godina nastojala mijenjati svoju ćud, raditi na svojoj osobnosti, pokušavajući iskorijeniti poneke mane, dati još jedan par krila vrlinama te mi se čini da polako, ali sigurno uspijevam jer čovjek bi trebao biti razumsko biće, a ne ono koje djeluje samo temeljem neobuzdanog instinkta; s druge, pak, strane ima ljudi čija je ćud nepromjenjiva jer rad na sebi im je nalik xyz nepoznanicama.
Da „
u svakome zlu ima nešto dobro“, u to sam se uvjerila nebrojeno puta jer tek sam posljedično i zahvalno spoznala da je iz svake, svake, svake, svake, svake, uistinu svake od mojih tegobnih životnih situacija izniknuo barem jedan vjesnik sreće, Dobra, nade i duhovnog proljeća. Možda „
jedna lasta ne čini proljeće“, ali svakako čini više nego nijedna, a ako je pritom riječ o letu pozitive i posve srčanih uvjerenja, tada ovoj lastavici čak i laska ako je jedino što se nebom čuje usamljeni lepet njezinih nježnih krila jer… nije nužno da baš „
svaka ptica svome jatu leti“.
Nadalje, „
što možeš uraditi danas, ne ostavljaj za sutra“ koristan je savjet, ali katkad valja podariti sebe trenutku, guštajući u spontanosti na uštrb spartanskog robovanja obvezama. Doista, „
nikad ne reci nikad“ jer Život je katkad pravi vragolan i šaljivdžija kojega urnebesno zabavljaju ljudi koji skaču u usta sebi samima. Uvijek sam nekako prezirala kada „
umiljato janje dvije majke sisa“ jer nagledala sam se odviše slatkorječivosti, laskanja i poltronizma onih koji sustavnim uvlačenjem izvlače kojekakve prednosti, povlastice i koristi u zamjenu za ono vijugavo, elastično i kralješkasto u sebi što ih, uostalom, i čini suvremenim (zar?) vertebratama. U nastavku, d-e-f-i-n-i-t-i-v-n-o „
nije zlato sve što sija“, slažete se?
„
Bez muke nema 'nauke'“, ovu štujem jednako koliko se zgražavam nad onom da je „
batina iz raja izašla“; nije, batina je jadno oruđe nemoći, plitkosti i neznanja. Dobro je dok je „
čovjek čovjeku vuk“ dok god nije vuk vuku čovjek jer vuk je tada nadrljao. „
Daleko od očiju, daleko od srca“ bilo bi samo onim nesretnicima koji su daleki i sebi samima, kojima je daleko sve pa i ono što inače vide pred svojim zdravim očima. Zlostavljači se pozivaju na onu „
dok kuja repom ne mahne, neće psi za njom“, u prijevodu, što je tražila, to je i dobila pa je tako svaki dekolte, potpetica ili minica opravdanje pojedincima da se žena siluje, omalovažava, zadirkuje i maltretira, koji svjetonazor ni dan danas nije prezreni relikt, već nerijetka svakodnevica. Međutim, uvijek me oraspoloži kada vidim da uistinu „
iz mire tri vraga vire“, a nađe li se tu još i četvrti, uz takvog su ti miru i britanski
sitcomovi preozbiljni.
„
Jezik nema kosti, ali može bosti“, a ja bih dodala da jezik nije niti puška, ali za najteže njegove prostrijelne rane ni medicina ni alternativa još nisu izumile melema. Nikada nisam bila zlopamtilo niti sitna duša koja priželjkuje da „
tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbiju“, ali prije ili kasnije dođe do mene glas da pojedini zloće drže hladne obloge na glavušama jer „
grom neće u koprive“ vrijedi samo u poslovicama. Veliku djevojčicu u meni veseli što je „
narod bez bajke, kao dijete bez majke“ jer odrasla sam na bajkama, još uvijek rado uranjam u bajke, vjerujem u – pogodite - bajke i, ono meni najmilije, trudim se živjeti bajku tristo šezdeset pet dana u godini jer moji konji nikada ne postaju miševi niti se kočija pretvara u bundevu.
Trudim se i „
ne stavljati sva jaja u istu košaru“ jer ni pruće nije vječno te sam svjesna da „
nema žita bez kukolja“, ali isto tako ne vjerujem da „
jabuka ne pada daleko od stabla“ jer svjedočila sam nekim jabukama koje su odfrknule sve do najudaljenijeg voćnjaka. Ne znam da li „
pas koji laje, ne ujeda“ jer razigrane me njuškice obično dočekuju razmahanih repića umjesto laveža, ali zato odgovorno tvrdim da je čovjek koji laje u pravilu benigna i žaljenja vrijedna jedinka. Voljela bih „
ne praviti račun bez krčmara“, ali što ću kad sam nepopravljiva, naivna, neizlječiva i vječita optimistica.
„
Ruka ruku mije“, u Hrvatskoj i dvije, ali tješim se da „
iza svake kiše dolazi sunce“. Isto tako, „
dao Bog da imao pa nemao“ je zbilja, kako kaže Žera, kletva najveća, ali pristalica sam one da „
kolo sreće se okreće“. Kada malo bolje razmislim, nikako nije točno da „
tiha voda brege dere“ jer u životu itekako postoje trenuci kada se treba jasno i glasno izboriti za sebe, kada miroća i tišina više odmažu nego što pomažu i kada „
brege deru“ upravo upečatljivost i prodornost, ali sa stilom i odmjerenošću, dodala bih. Što nas dovodi do one stravične „
u se, na se i poda se“ na koju se obično pozivaju sebičnjaci koji, premda im je straga, pred očima vide samo vlastitu oportunističku stražnjicu. Najilustrativniji primjer bili bi tromi susjedi koji, nalik nojevima, zabijaju glave u pijesak kada iz susjednog stana začuju zvukove zlostavljanja žene ili, još gore, djeteta. Gledajući, jel, baš kako su ih poučavale njihove premudre brabake, bake i majke, svoja posla.
Dvojim je li „
svakoga gosta tri dana dosta“, ali sam zato sigurna da je svake kolumnistice dosta nakon dvije wordovske stranice teksta, tako da ću vam, pošto su „
u laži kratke noge“, biti iskrena i priznati da sam ovaj epilog malo zbrzala, pošto žurim na jedno duuugo planirano, hedonističko druškanje jer „
teško drugu bez druga, a slavuju bez luga“.
Osmijeh na lica šalje vam
Mislilica.
Essekerica. Pisalica. Sanjalica. Radoznalica. Osobenjačica. Maštovitica. Sramežljivica. Učilica. Putnica. Radilica. Dobrica. Idealistica. Znanjelovica. Razigranica. Damica. Čitalica. Perfekcionistica. Smješkalica. Estetica. Planiralica. Vedrica. Produbilica. Ženstvenica. Otvorenoumica. Rockerica. Iskrenica. Crtalica. Družilica. Nježnilica. Optimistica. Upornica. Tajnovitica. Uživalica. Pacifistica. Usrećilica. Svestranica. Životosviđalica. Mislilica.
[Svi tekstovi] Kolumna: Mislilica
mislilica031[at]gmail[točka]com
Nebitno
Žensko
. a onda sam opet pogledala tekst...
