Uz ionako pregršt problema u suvremenoj komunikaciji i
opozicija kojima nas redovito razdvajaju na barem dva (protivnička) tabora, u zadnje se vrijeme suočavam(o) s još jednim, nimalo ugodnim oruđem stvaranja
distance u prostorima u kojima ju ne bismo očekivali: opozicijom između zaposlenih i nezaposlenih pojedinaca koji su uz sve to i –
prijatelji. Naime, ako u druženju s tim istim prijateljima zanemarimo onaj poznati kamen spoticanja tipa „ti sutra radiš pa ne možeš van ili ne možeš ostati dugo dok nezaposleni pojedinac može zaružiti do jutra“ (s obzirom da mu je svaki dan isti), problem se počeo nazirati i u razgovorima koji obilježavaju naša dosad redovito ugodna druženja (kada smo, dakle, vremenski i prostorno
sinkronizirani).
Prvo: otkada sam nezaposlena i otkada mi je osjećaj
beskorisnosti svakodnevno za vratom, teško podnosim tužaljke poslovnih ljudi. Sve manje toleriram (iako prešutno) ono da je nekome od mojih prijatelja posao baš nekako
monoton ili u zadnje vrijeme
pretežak ili „rade za siću od koje jedva spajaju kraj s krajem“ jer, iako te tvrdnje, nažalost, nisu neutemeljene i uistinu su višestruko opravdane, na svaku naznaku takve
kuknjave nerado (ali neizbježno) pomišljam na svoj nepostojeći tekući račun ili onu deprimirajuću
radnu knjižicu s dna ladice, tužne redove u Zavodu za zapošljavanje ili, kao šlag na tortu, još tužniji
džeparac koji uz poveliku količinu grča izmiješanog sa sramom i danas kao i prije petnaest godina primam od svojih roditelja.
Drugo: sve manje mi se ide na društvena zbivanja, pa čak i na kave s ljudima koji imaju
redovita novčana primanja. Osjećam se poput, u najmanju ruku, nekoga tko nije u stanju izdvojiti novac za jednu
rundu pića (a da sadržaj u mom hladnjaku ne pretrpi pozamašnu štetu), dok njihovo hvalevrijedno razumijevanje u vidu plaćanja svih oblika zabave („novac je nebitan“, „danas ja plaćam, ti ćeš kad se zaposliš“) šteti mom ponosu ili egu ili nečemu trećem i pritom si jednostavno ne mogu pomoći, osobito ako je potreba za pristajanjem na takav
kompromis učestala do mjere da je već odavno prešla u
praksu.
Treće: nezadovoljstvo i osjećaj beznadnosti koji kasne (a nezaposlene) dvadesete donose pojedincu koji je dosad sve u životu, barem što se obrazovanja tiče, odradio na način da mu trenutna
bespotrebnost i
suvišnost u društvu u kojemu egzistira (prikazano nepobitnim činjenicama
statistike) stvaraju osjećaj srama i ne baš kratkoročnu depresiju, nisu nimalo poželjni u društvu u kojemu se zaposleni lege bave nekim drugim životnim aspektima i popratnim temama. Vjerujem da bih na njihovom mjestu i sama razmišljala o navedenim sferama, no najčešće mi, vrlo sebično, nije do takvih razgovora pa ih, opet nažalost, većinom samo odslušam. Srećom, kako sam žena, svoju
šutnju i popratno prešućivanje vlastitih stavova mogu uvijek opravdati klasikom zvanim predmenstrualni sindrom ili, recimo, osjetljivošću na vrijeme, ustajanjem na lijevu nogu, horoskopskim apokalipsama, patetikom ovih ili onih vrsta, jasno vam je. Sve prolazi, samo istina, vjerujte, ne.
Četvrto: problem zvan
Prvi maj. U redu, idemo odmoriti od (ne)rada uz onu dobru „Sunce piči, mi roštiljamo“, jedino što smo zaboravili nekoliko ključnih
točaka. Jedna od njih bila bi da smo u poziciji kada bi zaista i bilo poželjno odmarati od
rada, slaviti rad neradom, prosvjedovati što su nam uvjeti rada takvi i takvi ili jednostavno bježati od uvijek radoholičarskih šefova. Ipak, u mom slučaju, a koji, nažalost, dijelim s povećim brojem nezaposlenih „kolega“, inače brojem kojega svi znamo jako dobro, sve skupa izgleda pomalo
tragikomično. I sve popraćeno onim dobrim starim osjećajem neuklapanja, osobito kada ti ćevape iz obližnjeg trgovačkog centra ponovno kao i prije jednog ili dva desetljeća plaća –
tata.
Peto: mislim da sam u svojoj lega-okolini poželjna još jedino kao dodatni broj, ovaj, isprika,
uvaženi član neke političke stranke. Tu mi je i izbor pozamašan, čini se, što je zanimljivo ako se u obzir uzme da sam za sve ostale tabore prekvalificirana radna snaga (ili nepotrebna vlastitoj struci, ovisno iz kojeg kuta promatrali), i to ona koja čak i
odbijenice od strane poslodavaca ne može dobiti barem pravopisno korektno napisane. U Gmailu. U jednoj rečenici.
Kako god bilo, Prvi mi je maj nekada značio zanimljiv dan kada u nešto raspoloženijem aranžmanu hranimo
komarce uzduž i poprijeko grada na Dravi. Vjerujem da je to „protivničkom“ taboru s početka ovoga teksta on i danas. Ostatak tog spomenutog tabora, a čiji se pripadnici ne ubrajaju među zadovoljne zaposlenike slavljenike svoga rada već prije u umorne, izrabljivane
robove kapitalističkih magova, podržat će svoje sindikalne vođe u negodovanju i borbi za bolje uvjete rada. Ostatak nas, tj. poveći tabor bez tekućeg računa u bankama, osjeća se krajnje
neodređeno, rekla bih. Da je sve ovo pozornica, predstava bi me čudila i ljutila, dok sa stvarnošću imam i dalje nedefiniran, nejasan odnos koji frustrira.
Neka mi oproste svi moji zaposleni prijatelji i poznanici, ali na našim druženjima upravo iz navedenih razloga radije pričam o
nirvani. Rozginoj ili nekoj drugoj, svejedno. Ta vrsta
predaha od življenja u sferama koje su suviše od ovoga svijeta, po mom skromnom mišljenju, više od nekih drugih tema odgovara našoj šarenoj i čudnoj zajednici. A što se Prvog maja tiče, neka ne budu isključivo
žene te koje će guliti krumpir u hladovini - tek toliko da barem jednu stvar izvedemo drugačije, onako kako treba.
Živjeli i pazite na
Krvopije kojima smo okruženi: naša tijela i umovi koji im pune trbuhe baš i nisu voda. A ni vi niste tek broj, zar ne?
Sretan nam!
Piše: M. T.