Rezultati
popisa stanovništva 2011. nepobitno su potvrdili strahovanja o drastičnom smanjenju broja stanovnika Osijeka. I dok se smanjenje broja stanovnika u vremenu od
1991.-2001. može dobrim dijelom pripisati ratu i ratnim posljedicama, ono nastalo u vremenu
2001.-2011. je zasigurno rezultat
katastrofalnih gospodarskih okolnosti nastalih izostankom
investicija, gospodarskih
strategija i
planova te nabujalom i politički hranjenom
korupcijom,
klijentelizmom i
nepotizmom koji kod sposobnih ljudi željnih poštenog rada uništavaju svaku
nadu,
perspektivu i želju za ostankom.
Svaki
politički uhljeb, svaki politički uvjetovan i namješten posao
ugasi perspektivu onih istinski sposobnih i kvalitetnih i na njihovo mjesto nerijetko
instalira podkapacitirane mediokritete (ili još gore).
Na mail redakcije dobili smo pismo jedne naše čitateljice. Njena sudbina nije ni po čemu posebna i ne odudara od, sad već,
desetina tisuća onih koji su iz Osijeka
morali otići u potrazi za (boljim) kruhom. Slično pismo napisali su mnogi - nekima je ostao kao gruba skica u glavi, neki su ga odrecitirali pred obitelji i prijateljima, neki su ga vrtili u glavi ležeći u krevetu one posljednje noći pred
putovanje u jednom smjeru.
Objava ovog pisma
posvećena je svima njima, posvećena je svima koji su morali otići i na kraju svoje sposobnosti, svoju kreativnost i znanje upregnuti u
poboljšanje kvalitete života neke druge sredine.
Dragi
Osječe,
da ne okolišam - ovo je oproštajno pismo. Idem u Zagreb. Naša veza više nije funkcionirala i nismo zajedno više mogli. Ja sam te voljela, a ti si mi davao zauzvrat jako malo.
Za početak, moram spomenuti prvo i ono najvažnije... Naime, usprkos svim mojim naporima, uz tebe nisam uspjela osigurati svoju materijalnu egzistenciju. I, znam da ćeš reći kako ne smijem gledati samo na novce, ali što da radim kada moj želudac nije odveć zainteresiran za duhovne vrijednosti.
No, moraš priznati da sam se trudila svim silama saviti svoje gnijezdo u nekoj od tvojih ulica. Završila sam fakultet, naučila engleski, a zatim sam bez stranačke veze, uspjela doći do posla na provedbi EU projekta. Projekt se uspješno proveo, ali nakon godinu dana, donatori su rekli veliko NE našem novom projektnom prijedogu i ja sam se ponovno našla među brojnom vojskom nezaposlenih nesretnika.
I, dok sam tako bila nezaposlena s iskustvom na provedbi EU projekata svaki dan sam slušala gluposti o tome kako je EU zanat koji sam ispekla jako tražen te kako je nemoguće biti nezaposlen s takvim znanjem. Sve moje zamolbe za sve otvorene natječaje koje su tražile "EU znanja", bile su odbijene, a meni nije bilo jasno u kakvom blesavom vrtlogu krivih informacija se ja nalazim. Slala sam i neke otvorene molbe, preko preporuka dolazila na razgovore za posao na EU projektima gdje su mi govorili kako je njima jasno da imam znanja, ali da gradski oci zapošljavaju samo one koji imaju dobar pedigre u njihovoj stranci.
I, tada...ne znam ni ja kojim čudom, ali bez ikakve veze, u Osječko-baranjskoj županiji sam uspjela dobiti posao kod jednog privatnika kojemu se svidjela priča o EU fondovima. On mi je, stoga, za
jednu blagajničku plaću odlučio dati
tri posla, pa sam tako radila kao tajnica, kao pravnica i kao konzultant za EU projekte. Ali, koliko god da je to bilo teško, koliko god da sam u isto vrijeme pisala međunarodne trgovačke ugovore na iznose od
1,5 milijuna kuna, kuhala kavu za poslovne partnere moga šefa, proučavala nove natječaje za bespovratna sredstva i radila gomilu neplaćenih prekovremenih, privatnik je bio jako nezadovoljan samnom, jer nisam radila i četvrti posao - naime, nisam pristala biti njegova
ljubavnica.
S obzirom da je mobing svaki dan probijao nove granice užasa, a s blagajničkom plaćom za posao za visoku stručnu spremu ionako nisam imala egzistenciju, odlučila sam potražiti novi posao. Skoro pa bilo koji posao je dolazio u obzir, a pitanje je samo bilo - gdje ga tražiti.
U dragom mi Osijeku nije bilo posla i ja sam odlučila poslati neke molbe u Zagreb.
I koliko god mi se ne sviđaju, niti gradski oci Zagreba, koliko god da je i Zagreb sustavno uništavan od strane jednog
bandita, taj grad je valjda dovoljno velik da ga se ne uništi toliko lako kao što je bio uništen Osijek pa sam uspjela bez stranačke veze dobiti posao, još jednom.
I sada odlazim trbuhom za kruhom, jer nisi me trebao, Osječe.
Moja znanja ti nisu bila zanimljiva, jednako kao što ti nije bilo ni zanimljivo kada sam postala državna prvakinja u jednom sportu koji ti nije bio zanimljiv, samo zato što taj sport nije bio nogomet. Nogomet ti je zanimljiv, jer njime provociraš jeftine emocije napaćenih ljudi koji će zaboraviti da su bez posla i gladni kada čuju navijačke pjesme.
Nije ti bio zanimljiv niti moj umjetnički izričaj. Moji scenariji za kratke filmove i stripove u suradnji s osječkim umjetnicima su ti bili dosadni. Valjda zato što nisu veličali one koji su osuđeni za ratne zločine, a kojima, na žalost, još nitko nije sudio za ekonomske zločine nad tvojim građanima koji sada zbog siromaštva emigriraju u Zagreb. Nitko ti ne sudi ni zbog toga što si postao jedan veliki apsurd od sveučilišnog grada koji akademski "
othranjuje" generacije mladih intelektualaca iz svih krajeva Lijepe naše, a koji te po završetku studija zauvijek napuštaju. (Zamisli se nad time!)
I na taj način nam se ti i Slavonija inatite. Svojim vlastitim građanima.
A, ja?
Ja se ne inatim.
Ja samo odlazim, jer me ti nisi htio. Smetala sam ti. Jednako kao što ti je smetao drvored u Vukovarskoj ulici, žardinjere pune stabala na Trgu Slobode i najgore od svega, jednako kao što ti je smetala meni jako draga
šumica preko Drave, jer je NAVODNO bila trula nije imala autohtona stabla.
Ako prebrojiš
moja krvna zrnca, ni ja nisam "
autohtona" prema Vašim "
rođo" mjerilima. Geni su mi samo dijelom kameni. Ostatak je
švapski. Valjda je to bio problem u našoj vezi.
I zato ti neću reći zbogom, već doviđenja. Jer kada odem, možda ću ti jednog dana nedostajati pa ćeš me zvati natrag.
Do tada znaj da te, usprkos svemu, još uvijek volim i da sam tvoja mala
Osječanka.
Kussen, meine Liebe.
Tekst: PoisonIvy
Foto: Igor Sambolec
Poznajete li i vi nekoga tko je "pisao" ovakvo pismo?
Što možemo mi, građani, uraditi kako bi se što manje ovakvih pisama pisalo (što onih napisanih na papiru, što onih "ispisanih" u glavi)?