Da, nekad je to tako... Do tog trenutka ekvilibrij cijelog života pravite se da ste napravljeni od čelika. I jeste. Čvršći ste nego što mislite. Ipak, jako ste i komplicirani, a sve stvari čija kompozicija nije monolitna i jednostavna, jako su lomljive i pokvarljive. Na kraju krajeva i vi sami ste svjesni toga, ali vaša vam složena izvedba omogućuje i to da ju kao takvu ignorirate. Ta vještina i nije tako loša, ali takav placebo efekt traje samo do određenog trenutka, a onda se raspadnete.
Zapravo, kada kažem raspadnete, ne mislim na na što loše. Ne mogu reći da je taj ekvilibrij svih emocija koje ste ikada doživjeli - nešto loše, ali malo je previše za jedno jedino biće i jedno jedino lijeno subotnje popodne. To vam je ono kada mislite da su vas sve želje, mržnje, strasti, ljubavi, zaljubljenosti, smiraji i ushiti, sreće i tuge, blagosti i snage ovoga svijeta stisnule uza zid, napunile vam dušu i sada kroz vas prolaze kao slapovi kroz Niagaru.
Zbog toga želite zagrliti cijelu dimenziju u kojoj obitavate, pa i one do kojih ne možete doći, ali koje u takvom trenutku osjetite kao i tlo pod vašim nogama inače. I, nekako si pogledate kroz prozor, pa si mislite kako se moglo dogoditi da ste ikada bili nervozni i kako je to vrijeme potpuna kučka. Kako vam nije dopustilo da imate vremena za sunce i ljude koje volite, za iskorištavanje svojih talenata naspram dosadnih poslova koje obavljate u nekom uredu bez prirodnog svjetla. I, dok pod treperavim neonskim svjetiljkama vašeg ureda osjećate da venete, likovi u vašoj glavi su živčani i nikako im ne možete objasniti da nemate vremena napisati sve bajke, romane, novele, scenarije u kojima bi oni mogli stanovati. Neki od njih će se jednostavno morati pomiriti da njihova priča nikada neće biti napisana te da će kao duhovi morati tumarati sve dok ne nađu nekog domaćina i kroz njega se možda realiziraju.
A, tada se sjetite kako je to tako, jer ste jednostavno trenutno jako sretni. Ipak, onda vam dođe do glave i to da sve vaše životne sreće su bile popraćene nekim malim nesrećama. Kao...kao da jednostavno imate određeni nivo objektivne sreće do kojeg možete doći te ako vam se slučajno dogodi nešto neočekivano i neobično dobro, onda to morate platiti. Pa, onda doživite nenormalan uspjeh i par mjeseci poslije doživite ozbiljnu tjelesnu ozljedu. Godinama poslije, opet zabljesnete neobično jakim svijetlom i par mjeseci poslije se nanovo, opet „udesite“, izgubite nešto, izgubite nekoga...
I, tako vam ljudi dolaze u život, volite ih, a oni zatim nestaju. Dolaze novi ljudi, dolaze nova mjesta, gubite i njih, ali rijetko tko od njih izgori u nekoj svađi s vama, više se dogodi da ispare, izblijede, više vam se putevi raziđu, pa ih se sjetite u sekundi ekvilibrija cijelog života, u omnibusu svemira smještenom u jednom trenutku i zaplačete od sreće.
Na kraju doživite psihičke orgazme na koncertu vašeg omiljenog banda, pa odlučite vašu ranjenost nositi kao orden, uživati u bluesu koji vas ispunjava i prolaznost vremena ponosno nositi u prvim, samo vama vidljivim borama i sijedim čupercima, očima punim života koje su puno toga vidjele i doživjele, a nisu još ni na pola puta.
Tekst: PoisonIvy
Pročitajte i:
Vox populi: Oproštajno pismo gradu na Dravi