Granica
tajge i
stepe se u središnjem južnom Sibiru poklapa otprilike sa (sjevernom) granicom Krasnojarskog kraja i Republike Hakasije.
Матушка степь (matuška step –
„majčica stepa“) – tako joj Rusi tepaju. Ne znam budi li ikoji krajolik u prosječnog Europejca takve asocijacije na Rusiju kao što ih budi stepa. Ali stepa je i puno više od Rusije – izvorna „magistrala“ Euroazije, kroz koje je protutnjalo mnoštvo svijeta koje je obilježilo povijest i kulturu Europe zauvijek – od Huna, Avara, Mađara, Turaka do Džingisa & ekipe. A iz stepe su najvjerojatnije krenuli, tamo negdje u
„stoljeću šestom“, i naši pređi ka ovim obalama...
Kako to obično biva u Rusiji, gdje su mnoge stvari u superlativima, tako se i
stepa, poput tajge, na prvi pogled doima beskonačnom: beskonačno more trave iz kojeg izranjaju otoci brežuljaka. Poneki su od tih brežuljaka erodirani s jedne ili više strana, što pojačava sličnost s prerijama Divljeg (američkog) Zapada. Ipak, teško da se može riječima dovoljno dobro opisati ljepota stepe, pogotovo kada istom započne igra svjetla i sjene oblaka za onih, pretežito vedrih (ili oblačnih) dana. Mislim da u potpunosti razumijem zašto su gotovo svi stepski narodi bili ujedno i dobri konjanici – ovakav vas krajolik naprosto vuče da pojurite njime na leđima konja...
Republika je Hakasija neveliki ruski federalni subjekt, površinom nešto veća od Hrvatske (cca. 62 000 km2) ali sa samo 500-injak tisuća stanovnika. Glavni grad
Abakan smjestio se na lijevoj obali
Jeniseja i to je jedino mjesto gdje sam imao prilike vidjeti malo veći broj domicilnih Hakasa (sami Hakasi inače čine samo 12% populacije republike Hakasije).
70-ak kilometara južnije, na prijelazu hakaške stepe u Sajansko gorje, nalazi se grad znakovita imena –
Sajanogorsk (pogodite zašto. Inače, sviđa mi se taj običaj u ruskoj kulturi da pojedina mjesta jednostavno nazovu prema onome što predstavljaju / gdje se nalaze + dodaju na kraj „–sk“ ili „–grad“. Stoga nema nekog prevelikog dumanja zašto se neko mjesto naziva baš tako, nego imamo npr. Volgograd (koji je, je li, grad na rijeci Volgi), potom Magnitogorsk (jer se iz obližnjeg gorja vadi magnetit); Krasnojarsk je već nešto kriptičnijeg imena, osim ako ne znate da jar označava visoku, odsječenu obalu rijeke, liticu, a krasni znači crveni (zbog crvene boje lapora) – dakle: Crvena litica. A Sajanogorsk – pogodite sami...
Evo, žena mi upravo viče da su u Hrvatskoj
toponimi još rječitiji: Zeleno Polje, Bijelo Brdo, Dugo Selo, Kobilja Glava, Babina Greda, Sveti Petar u Šumi...
Sajanogorsk je grad koji je podignut
„ni iz čega“ prije samo
38 godina – točnije 1975. Malo je gradova u Hrvatskoj, a i općenito u Europi, koji se mogu pohvaliti da imaju negdje zapisano točno vrijeme (tj. barem godinu) svoga osnutka, dok je u Sibiru to gotovo pravilo. Zapravo, na mjestu istog postojala je ruska utvrda (ostrog) uz mjestašce Označenoje (doslovce: „Označeno“), a dvije su stvari kumovale osnutku i rastu samog grada do trenutnih 50-ak tisuća stanovnika:
Sajano-šušenska brana i HE (pisao sam o njoj u prvom dijelu – najveća u Rusiji), te
Sajanska tvornica aluminija (Саянский алюминиевый завод – Sajanskij aljuminjijevij zavod) – treća po proizvedenoj količini aluminija u Rusiji. Dakle, primjenjeni tipično sovjetski recept planske privrede uz minimalne logističke troškove: izvor aluminija su obližnji Sajani, a izvor prijeko potrebne električne struje je nedaleka brana – izgradimo ondak
tvornicu što bliže resursima. A kad već gradimo tvornicu, osnujmo onda i čitav
grad u blizini – nek' se nađe, s radnom snagom za tvornicu. A ljudi za popuniti taj grad i raditi u toj tvornici? E, oni će se već
„dobrovoljno“ javiti...
I tako je, za nepunih 40-ak godina, usred stepe nikao
„ni iz čega“ grad veličine Slavonskog Broda. A, onako usput, tu je rođena i moja supruga...
Ono što me u Hakasiji posebno fasciniralo je, osim njezine prirode i moje supruge, i nevjerojatno bogata povijest, odnosno arheološka nalazišta u rangu megalitskih građevina Europe. Radi se o ponajprije o tzv.
kurganima – što je naziv za grobne humke tj. brdašca kružnog promjera, prekrivena travom i često puta optočeno stećcima ili kakvim sličnim megalitima. U središtu istog se nalazi grobnica, ali i niz drugih obrednih prostorija. Kurgani su pronađeni na velikom prostoru, od središnjeg Sibira na istoku (zbog ovakve široke rasprostranjenosti istih skovana je cijela jedna hipoteza o zajedničkom podrijetlu indoeuropskih naroda nazvana
Kurganskom hipotezom. Ali to je – iako zanimljiva – ipak prevelika tema za ovaj članak). Elem, kurgana ima u samoj Hakasiji u tolikom broju, da je Hakasija postala poznata i kao federalni subjekt s najvećom gustoćom arheoloških nalazišta u cijeloj Rusiji! Doslovce ih ima posvuda, pa nije rijetkost da naiđete na pojedine i unutar samih gradskih naselja, gotovo u dvorištima kuća (Sajanogorsk)!
Najveće nalazište (i najveći kurgan među inima) naziva se
Veliki Salbički kurgan (Большой Салбыкский курган [Boljšoi Salbikskij kurgan]) nazvan prema mjestu Salbik, 70-ak km sjeverozapadno od Abakana. Na mjestu istog nalazi se jedan iz niza muzeja na otvorenom – zgodan koncept gdje se plaća ulaz u ograđeni dio terena oko arheološkog spomenika (ili više njih). Na ulazu u kompleks Salbičkog kurgana nalazi se nekoliko drvenih jurti (omiljena nastamba srednje Azije), a u kojima se nalazi omanji muzej, suvenirnica te kuća za osoblje muzeja. Sam je kurgan raskopan još u 50-im godinama 20 stoljeća (u smislu da je samo brdašce raskopano) no preostali su impozantni megaliti koji su ga okruživali. Zanimljivo je da je izvorno bio piramidalnog oblika (kao i većina od 60-ak kurgana na području, nazvanom Dolina careva).
Ulaz u Veliki Salbički kurgan. Desni stećak predstavlja „mušku“, a lijevi „žensku“ energiju. Trakice se vežu na onaj kojeg spola želite dijete...
Hakasija je, dakle, jedna iz četiriju južnosibirskih etničkih unutarnjih republika, koje su u nizu (sa zapada na istok):
Altaj,
Hakasija,
Tuva (ili Tiva) i
Burjatija. Zapravo, etnička slojevitost Ruske Federacije ugrubo slijedi istu onu
„trobojnicu“ kao i prirodno-geografska: na sjeveru živi 40-ak tzv.
„naroda sjevera“, kulturološki i načinom života vrlo sličnih artkičkim narodima Sjeverne Amerike (pa čak i Saamijima – Laponcima – u Europi), a od kojih su neki tu (dvojbeno) barem još od zadnjeg ledenog doba;
„srednji sloj“, a koji dakako slijedi Transsibirsku željeznicu, velikom većinom čine etnički Rusi (i drugi Europljani) i oni su najnovija (ali trenutno i najbrojnija) etnička sastavnica sibirske tapiserije; i konačno tu je i
„donji“ (južni) sloj, kojim mahom dominiraju turkijsko-mongolski narodi, raspoređeni u četiri nabrojane „svoje“ republike, a koji su, kulturno i povijesno, blisko povezani s obližnjim Kazahstanom, Mongolijom, pa i Kinom. Jednako tako slojevita je i (većinska) religijska pripadnost: na sjeveru je dominantan
animizam, u sredini
kršćanstvo (pravoslavlje) a na jugu –
budizam. Iako su mnogi od pripadnika neruskih naroda prihvatili pravoslavlje (uslijed kulturnog pritiska većinskog naroda), razni vidovi animizma – od kojih je najpoznatiji šamanizam – se i dalje prakticiraju (ili amalgama animizma s kršćanstvom – vrlo slično Južnoj Americi).
Sad, ono što bih ovdje volio napomenuti je kako funkcionira suživot u takvom multi-kulti
„miš-mašu“. Mnogi će Balkanac, navikao na neprekidne ratove na ovim prostorima
„za svoj kamen“, pretpostaviti da su međunacionalni odnosi i u slojevitoj, mnogonarodnoj Rusiji također
„nategnuti“ na način sličan onima na Balkanu. Ali bi se pri tome prevario (s izuzetkom
Kavkaza,
ofkors). Osobno nisam primjetio neke prevelike međunacionalne netrpeljivosti između Rusa i ostalih, neruskih naroda. Prvo, kod samih Rusa nema onog stava:
„E, ovo je Rusija, nek' ide u... Mongoliju (ili Kirgistan ili Kazahstan – you name it) tko to ne prihvaća!“ Možda je tome razlog što je ruska kultura toliko predominatna i sveprožimajuća, da se nitko od Rusa ne osjeća
„ugroženim“ u prisustvu i uz druge narode; drugi bi razlog mogao biti što negdje u podsvjesti Rusi osjećaju da su ONI (barem u Sibiru) neka vrsta
„dođoša“, a ovi drugi narodi su tu davno prije njih, i da je Sibir (ako ne i europska Rusija) zapravo njihov zajednički dom; i treći bi razlog bio ipak
temperament – Rusi, iako Slaveni, ipak su sjevernjački narod – i po mnogo čemu bliži npr. Nijemcima ili Skandinavcima, no Južnim Slavenima. Nema tu onog nekog žestokog temperamenta, (barem ne u balkansko-mediteranskom smislu), uzavrelih glava, niti onog
„oko za oko“ ili kakve slične ideologije. S druge strane, neruski narodi vjerojatno ne osjećaju istu vrstu naklonosti prema drugoj strani – ima tu i borbe za svoj identitet i za (što veći) stupanj autonomije i otpora
rusifikaciji, i u kulturi i u jeziku. Ali nema otvorenih neprijateljstava ljudi prema ljudima,niti da bi netko pri zapošljavanju ili drugdje bio diskriminiran zbog svoje narodnosti. Možda zato što su svi tu u istoj kaši, a ruska je vlast gotovo više zla tijekom povijesti činila samim Rusima no drugim narodima, a možda i stoga što u posljednje vrijeme ipak raste stupanj autonomije i prava svih tih naroda. Da se razumijemo: nacionalizma ( i rasizma) ima (naveo bih primjer netrpeljivosti prema Kinezima, no koja je prije uvjetovana ekonomskim i drugim ne-nacionalnim razlozima – zbog ilegalnih kineskih imigranata kao iznimno jeftine radne snage ili kao izvora prostitucije ili zbog trgovine drogom – no to je također (čak i više) problem ruske države i lokalnih vlasti (odnosno korumpiranosti istih), a ne problem samih imigranata). A uvijek tu postoje i neki skinheadi (iako ne tako brojni kao u Europi), koji će mrziti – samo zato da mrze. Bilo koga.
Ali među
Sibircima (bilo kojeg naroda ili vjere) ja nisam imao prilike čuti ni vidjeti takvo što. Miješani su brakovi česti, a sami se Rusi čak ponekad vole nazivati prije svojom geografskom, no etničkom odrednicom (npr.
„Ja sam Hakasac!“ ili
„Ja sam Burjat!“ reći će puno Rusa, žitelja ovih republika; to što je etnički Rus valjda se podrazumijeva i nema potrebe naglašavati.) Stoga i
„Sibirac“ nosi jednu zajedničku, nad-nacionalnu konotaciju, koja objedinjava podjednako i Ruse Sibira i sve ostale sibirske narode.
Jedna od ljepših (i zanimljivijih) stvari u vezi sibirske
multikulturalnosti što sam imao prilike vidjeti je prožimanje
religijskih vjerovanja, a što je najviše vidljivo na primjeru tzv. molitvenih zastavica (ili trakica). Iste su ponajprije karakteristične za budizam i lepršave, raznobojne zastavice s nasmješenim likom Bude i napisima na sanskrtu vidjet ćete vrlo često u južnom Krasnojarskom kraju, Hakasiji a pogotovo Tuvi (koja 80% budistička) – vješaju se uz ceste (za sretan put) ili građevine (za uspješan završetak) i zapravo uz bilo kakvu prigodu, na bilo kakvom objektu. Slično tome, sibirski animisti rade raznobojne trakice (bez napisa, ali sa simbolikom vezanom uz svaku boju) koje se – i opet – vežu za svaku poznatu životnu prigodu ili događaj na razne objekte. I na kraju – a to je zadnji dodatak – vidio sam i još
pravoslavne zastavice – s molitvama na ruskom i slikama Matrone Moskovske i drugih svetaca! Ovo inače nije karakteristično za rusko pravoslavlje, ali jest u Sibiru! Jer, nemoguće je živjeti stoljećima u suživotu s drugim kulturama, a ne preuzeti od njih dijelove njihove, niti im predati dijelove svoje kulture. A, dakako, tu je još i
šamanizam. A šamanu (ili šamanici – što je čak i češće!) kad je kakav životni problem u pitanju – idu i opet svi.
Tekst i foto: Aleksandar Marković
Pratite nastavak priče i iduće nedjelje.
Pogledaj i:
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #1
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #2
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #3
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #5
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #6
Nebitno
