U
23 i kusur godine od osamostaljenja Hrvatske u svim njenim vladama bila su tek
trojica Osječana. Što zaključiti iz tog suhog podatka? Puko prebrojavanje ne mora ništa značiti. Kvanititeta ne podrazumijeva nužno i kvalitetu, mada je kvalitetu ponekad teško postići bez kvantitete. OK, ni dosadašnje hrvatske vlade nisu bile neko mjerilo izvrsnosti, mada njihovi sastavi, mjereni zavičajnim aršinom, ipak dosta govore o
teritorijalnoj raspodjeli političke moći i prodornosti političkih snaga od baze prema vrhu.
Do aktualnog ministra gospodarstva
Ivana Vrdoljaka Osijek nije imao svog čovjeka u Banskim dvorima
još od ranih 1990-tih.
Ivan Vekić bio je ministar unutarnjih poslova u ratnoj vladi, sve skupa
devet i pol mjeseci. Zatim je u vladi
Hrvoja Šarinića koja je trajala tek devet mjeseci, potpredsjednik bio
Vladimir Šeks. Na istoj, potpredsjedničkoj dužnosti, Šeks je bio i u vladi premijera
Nikice Valentića od travnja 1993. do rujna 1994. godine. Otad pa sve do kraja 2011. kada je u vladu
Zorana Milanovića ušao Vrdoljak, najprije kao ministar graditeljstva, a potom gospodarstva, dakle
punih sedamnaest godina, iz četvrtog grada po veličini nije regrutiran niti jedan jedni član vlade!
Čak i ako Našičanina
Berislava Rončevića ili Valpovčanina
Tomislava Ivića, koje je u vladu
Ive Sanadera "
poslao"
Branimir Glavaš, uvrstimo u osječku kvotu to neznatno mijenja na stvari, ali značajno govori o ovdašnjem političkom mentalitetu. Očito ima nešto u stereotipu o probitačnim Hercegovcima, ambicioznim Dalmatincima ili lukavim Zagorcima nasuprot samozatajnih i
ne baš politički poduzetnih Slavonaca.
Protutnjali su Banskim dvorima ili su još ondje mnogi moćni ministri iz
Splita (Nadan Vidošević, Dragan Primorac, Neven Mimica, Ranko Ostojić, Branko Grčić... a o Sanaderu ne treba ni trošiti riječi!). Ni
riječki kadrovi nisu bili epizodisti: od Željka Lužavca, Ante Simonića i Kolinde Grabar Kitarović sve do Željka Jovanovića i omnipotentnog Slavka Linića. Imao je i
Zadar svoje moćne ljude poput Ingrid Antičević Marinović ili Božidara Kalmete. Krenemo li čeprkati po zavičajnoj liniji ispast će da je u dosadašnjim vladama jedan mali
Bjelovar bio višestruko kadrovski superiorniji ne samo Osijeku već i čitavoj Slavoniji. Podsjetimo da su iz tog Bjelovara potekli Vladimir Strugar, Đurđa Adlešić, Gordan Jandroković, Damir Bajs, Đuro Popijač, Davorin Mlakar, Anka Mrak Taritaš... Čak je i jedna geografski posve sitna
Baška Voda iznjedrila ministarske gigante poput Mate i Gorana Granića te Jure Radića.
A Osječani i Slavonci? U zadnjih petnaest godina jedino je
Petar Čobanković ostavljao dojam nešto moćnijeg ministra. I Vrdoljak je danas takav, ali više zbog same važnosti resora kojem je na čelu nego stvarnih političkih referenci i sposobnosti.
Osijek je specifična politička sredina. Ovdje političari više vole ostati "
prvi u selu" i
galamiti na metropolu nego ići u nju probiti se i dokazati. Ima li boljeg primjera od
Ante Đapića koji se u trenutku kada su i on i stranka mu bili na vrhuncu snage, odlučio vratiti u Osijek postati gradonačelnik i "
saditi tikve" s
Glavašem.
Sam
Glavaš se nikada nije dao iz Osijeka, navodno uvjeren da ga je
Tuđman u ono vrijeme želio pacificirati dovođenjem u Zagreb. Kada se umorio od Osijeka, a i Osječani od njega,
Zlatko Kramarić je na umu imao jedino diplomatsku sinekuru.
HDSSB-ovci su u Saboru glasni i probitačni, ali ne izgledaju kao da bi se snašli kada bi iz oporbenjačkih reklji morali uskočiti u ministarske sakoe.
Šišljagić ponekad zna djelovati ozbiljno, onako ministarski, dok su ovi ostali više za ministrante. S druge strane, osječki SDP ionako je one woman show
Biljane Borzan koja je visine u stranačkoj hijerarhiji dosegla najviše zahvaljujući SDP-ovom kadrovskom deficitu na istoku Hrvatske i svojoj neupitnoj lojalnosti Zoranu Milanoviću. Njezinoj budućoj političkoj karijeri dobro je došla prilika da odradi "
praksu" u Europskom parlamentu.
Uzmemo li ih sve kao personifikacije svojih regija,
Osječani za razliku od, recimo,
Splićana težeg koraka kreću ka Zagrebu i politički su mnogo manje ambiciozni na putu do položaja u izvršnoj vlasti. Možda dijelom i u tome leži odgovor na složeno pitanje zašto su
Osijek i Slavonija na rubovima interesa svake središnje vlasti u ovoj državi.
Jaroslav Bradica
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
