Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Osijek kao krovna strukovna udruga
likovnih stvaraoca grada i regije ima zadaću razvijati i afirmirati
hrvatsku likovnu umjetnost, štititi ugled i rad svojih članova, kako prijašnih tako i sadašnjih a ponajviše onih tek nadolazećih,te da osigura trajni utjecaj u kvalitativnom oblikovanju kulturne politike grada i regije.
Sukladno navedenim zadaćama imamo
profesionalnu odgovornost, ai moralnu obvezu reagirati i
informirati kulturnu javnost na situacije i događaje koji štete ugledu umjetnika i sredine u kojoj profesionalno djeluju.
Naime, tijekom siječnja ove godine u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek otvorena je izložba povodom
60 godina osnutka spomenute ustanove pod nazivom
"Pogledi 20. stoljeće u fundusu GLU Osijek".
Autori izložbenog koncepta i kustosi izložbe
Vlastimir Kusik, Valentina Radoš i Daniel Zec odabrali su sedamdeset i jednog autora sa
stoiosamdeset i šest djela, kako isti navode
"prve kategorije, dakle nacionalne i međunarodne vrijednosti". Nemalo smo iznenađeni činjenicom kako je spomenuti kustoski trojac ignorirao i time obezvrijedio osječku likovnu scenu i njene protagoniste ne uvrstivši na izložbu niti jednog umjetnika iz našeg grada koji je živio i profesionalno djelovaounutar razdoblja od
30-ih godina prošlog stoljeća pa sve do njegovog svršetka!?
Pitamo se po kojem su vrijednosnom kriteriju isključeni brojni osječki umjetnici čiju su kvaliteturada nedvojbeno potvrdili najugledniji hrvatski povjesničari i teoretičari umjetnosti (
G.Gamulin, Z.Maković, I.Šimat Banov, M. Lučić, A. Glibota i dr.) kroz mnogobrojne izložbe i manifestacije nacionalnog (
Hrvatski trijenale grafike, Hrvatski trijenale kiparstvai dr.) i međunarodnog značaja najviše kategorije (
Venecijanski bienale, Bienale u S. Paulu i dr.).
Očigledno je da i najvišisudovi stručnjaka i osvojene likovne nagrade i priznanja našim umjetnicima koji su djelovali posebice u zadnjim godinama 20. i početkom 21. stoljeća, nisu bili dovoljna potvrda autorima ove izložbe da bi na osječke stvaraoce obratili pozornost i na izložbu
zasluženo uvrstili njihove radove, ako je Galerija, iako u nedovoljnom broju,provjereno posjeduje. Teško je i gotovo nemoguće opravdati odluke i postupke V.Kusika, D.Zeca i V.Radoš, a ineshvatljiva je
asimetrija vrednovanja umjetnosti uglednih hrvatskih povjesničara umjetnosti i spomenutih autora izložbe!Kako su takvi oprečni stavovi mogući kada je kvaliteta umjetničkog djela bez obzira na njegove subjektivne implikacije itekako mjerljiva, usporediva i u ovom slučaju neosporno dokaziva?! Prvo što se namećeje zaključak da se radi o osobama suženih strukovnih obzora i površnih uvida u kulturnu povijest grada ili je posrijedi nešto sasvim drugo, teško dokučivo zdravom razumu! Muzej je tradicionalno zamišljen kao ustanova koja se bavi prikupljanjem, čuvanjem, umjetničkih predmeta te ima ulogu stvaranja estetskih normi i definiranja ukusa javnosti. On nam daje povijesni pregled određene epohe historizirajući suvremenost i promovirajući aktualni trenutak.Sa sigurnošću možemo ustanoviti da kustosi našeg Muzeja likovnih umjetnosti nisu udovoljili takvim zadaćama i da su se pokazali iznimno neuspješnim u promišljanju vlastite uloge!
U predgovoru kataloga izložbe V.Kusik zaključuje kako
"Muzej likovnih umjetnosti (GLU) želi biti dobrom vilom hrvatske moderne umjetnosti i potrebu predstavljanja njezinih važnih, bitnih i vrijednih svojstava..."! Ovakva tvrdnja je u najmanju ruku
licemjerna i neistinita jer je jasno uočljivo da u postavu izložbe gotovo i nema radova bitnih umjetnika iz zadnja dva desetljeća 20. stoljeća, a nema ih zato što ih Galerija uopće neposjeduje u svojim depoima što nam govori da tijekom tog razdoblja nije bilo značajnijih otkupa kako osječkih tako i drugih hrvatskih umjetnika, iako je dobro poznato da je GLU dobivala izdašna
novčana sredstva za otkup umjetnina! Zašto nije bilo otkupa možemo samo nagađati, ali i svjedočiti o notornoj nebrizi i indolentnostikustosa i djelatnika GLU spram
umjetničkih tendencija toga perioda i umjetnika koji su zasigurno svojim produktivnim i potentnim likovnim djelovanjem obogatili i zadužili hrvatsku kulturu pa time i zaslužili da im djela budu zastupljena u najvažnijem muzeju takvog tipa u gradu i regiji. Eklatantan primjer tomu je jedan jedini izloženi rad iz perioda
90-ih godina prošlog stoljeća, a radi se o osrednjem ostvarenju nevažnog umjetnika pa je Kusikova izjava da
"Muzej likovnih umjetnosti predstavlja djela od kapitalne važnosti, značenja i vrijednosti za hrvatsku kulturu i sredinu u kojoj se nalaze,..." uistinu smiješna!
Iz svega navedenog možemo s gorčinom zaključiti da je izložba "Pogledi 20. stoljeće u fundusu GLU Osijek" obilježena
nedorečenošću uvida u objektivno likovno stvaralaštvo grada i njegovih umjetnika te da je ponudila heterogenu i nezaokruženu sliku pravog stanja stvari nacionalne likovne produkcije.Kustoski trojac u ovom se slučaju pokazao represivno neaktivnim kulturnim djelatnicima, dezorjentiranim arbitrima i egzekutorima nekoliko naraštaja osječkih umjetnika ignorirajući neupitnu vrijednost njihovog rada i time su naštetili ponajviše kulturnoj slici grada, ali i sebi samima odnosno ustanovi iz koje dolaze. Očito je da su podbacili i da su nedorasli izazovu oblikovanja jedne tako relevantne izložbe, a prouzrokovana šteta pokazatće se dugotrajnom jer ovakvi
retrospektivni i važni pregledi uprizoruju se tek svakih nekoliko desetljeća.
Stoga ćemo, u iščekivanju
bolje kulturne klime i politike,opet morati sami pronalaziti mjesta ostvarivosti vlastitog rada ne koristeći patronažne savjete profesionalno uhljebljenih i emotivno uspavanih lokalnih kustosa i kritičara umjetnosti!
Tekst: Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek