U
Osijeku se, kao što znamo, već trideset i nešto godina održava manifestacija pod nazivom
Osječko ljeto mladih. Neupućenom će zazvučati
monumentalno, to Ljeto Mladih, pa ga natjerati da pomisli na nešto što traje svih tih ljetnih mjeseci s
plimom kulturnih i zabavnih sadržaja. Ulice vriju, promenada je puna, klubovi pulsiraju, galerije i muzeji povazdan su širom otvorenih vrata... Tako, kažem, neupućeni može na prvu pomisliti kada čuje ili pročita da u ovom gradu postoji nešto takvog ambicioznog naziva kakvo je "ljeto mladih".
Ove godine Osječko ljeto mladih (OLJM) trajalo je punih
pet dana: od 4. do 8. lipnja! To znači da
nije čak zašlo ni u kalendarsko ljeto. Prošle godine OLJM je trajao šest dana, a pretprošle se također
"rastegnulo", kao i ovo što je netom prošlo, na punih pet dana. Doduše, te 2012. kratki program bio je obrazložen
Europskim prvenstvom u nogometu koje je sve ostalo poguralo u drugi plan, pa je valjda i ovogodišnje komprimirano u pet dana radi
Svjetskog prvenstva u Brazilu. No zašto se onda famozna manifestacija pretenciozno imenovana čitavim godišnjim dobom koje je stiglo ne održi u
srpnju ili u ono gluho doba ljeta, u kolovozu, kada se inače nigdje ništa ne dešava? Eto, OLJM je 2010. održan čak u listopadu, ali pod blesavim nazivom
"after Ljeto" jer je before ljeta došlo do nekakvih čarki među organizatorima tako da se program nije uobličio na vrijeme. Također se sa sjetom možemo prisjećati onih još ranijih OLJM-ova. Jest da su bili zgusnuti u prvoj polovici lipnja (dok je studentarija još u gradu) ali su znali potrajati i "maratonskih" desetak dana.
Nije problem samo u mizernom trajanju i nezgrapnom tajmingu, već i u sadržaju. Po pravilu se OLJM dijeli na kulturno-zabavni i umjetnički dio, mada se najviše prepoznaje i pamti po onom prvome. Nasuprot izložbama, predavanjima, koncertima, promocijama, performansima i sličnim zbivanjima u Bastionu, Waldingeru, Kazamatu, Rektoratu i drugdje, pravo lice OLJM-a ipak se pokazuje ispod šatre kod Vege gdje ova manifestacija posljednjih godina kulminira spektakularnim ukazanjima novokomponiranih estradnjaka poput
Mate Bulića,
Jelene Rozge ili Popularnog
Joleta te onih koji se nasuprot spomenutima nazivaju
"urbanima" ali podjednako udaraju pečat vašarskom karakteru ove manifestacije.
U namjeri da zadovolje što širi
"spektar ukusa", ova i slične priredbe uredno boluju od tog vašarskog sindroma ispoljenog ziheraškim simptomom "za svakoga ponešto". Tako je i OLJM
izgubio izvorni identitet i smisao jer se ukalupio u "provjerenu formulu" koja se neambiciozno otaljava iz godine u godinu. Ako je nekome do kulture, eno mu
Osječkog ljeta kulture – odgovorit će neki na ovaj prigovor. Ali, ako je nekome do novovalnih dinosaura a la
Jura Stublić i Prljavo kazalište, s kojima smo i ove godine po tko zna koji put
"zamišljali život u ritmu muzike za ples" i još jednom
"sve suze isplakali" za uadnju ružu hrvatsku - ta njih ionako u gradu vidimo barem dva-tri puta godišnje. A zamalo i njih, kao i Joleta, ne vidjesmo jer su organizatori skoro do samog početka OLJM-a razmišljali o otkazivanju zbog "situacije s poplavama", ne precizirajući zašto, jer Osijek nije poplavljen. Ipak su, u zadnji tren, odlučili ovogodišnji OLJM posvetiti "svim poplavljenim područjima" i dati mu
"humanitarnu notu" time što je dio zarade na šankovima kao i dio honorara namijenjenih izvođačima bio uplaćen za stradale u poplavama.
Osječko ljeto mladih već godinama funkcionira po istom,
fotokopiranom obrascu. Priredba koja je nekoć bila ispušni ventil studentske kreativnosti, polako se pretvorila u neinventivnu terevenku s par off-sadržaja koji joj služe kao smokvin list. Tako smo i ovog "ljeta" u OLJM-ovoj programskoj musaki imali red malog nogometa i odbojke na Srednjiki, pa red Joleta i već stoput uskrslog Jure Stublića pod šatrom kod Vege, pa malo grafita i studentskih slikarija, a sve to povezano i zapečeno s malo kulturnog bešamela u vidu
Straussovog Šišmiša i Gogoljeve Kabanice.
Osječko ljeto mladih manifestacija je koju organizira
Studentski zbor i koja time živi od sredstava Sveučilišta te eventualnih
sponzora. Ta sredstva u ovdašnjim razmjerima i okolnostima i nisu baš sitna, premda je već ustaljena kuknjava da se s dobivenim i iskamčenim novcima više od ovoga ne dâ napraviti. No, pravi entuzijasti znaju kako se i s malo love, ako četvrt milijuna kuna danas nije bezobrazno zvati
"malom lovom", mogu napraviti čuda. Kada bi se manje robovalo "šatorskoj" komponenti OLJM-a, a novac rasporedio na više kreativnih sadržaja, da se njime potakne neafirmirane umjetnike (i zabavljače) možda bi se povratila prijašnja narav ove najdugovječnije kulturno-zabavne manifestacije.
Znamo li, međutim, da Studentski zbor uglavnom
funkcionira kao poligon za obuku stranačkih mladeži, i da se kroz to tijelo vazda prelamaju politički interesi te da je stoga preko ovakvih manifestacija po defaultu najsigurnije podilaziti puiblici ponudom kruha i igara (čitaj: piva i pjesme) nemojmo se čuditi ako idućih godina ova manifestacija s dugom tradicijom bude skroz zgurana pod šator. S programom svedenim na "cajke i Majke" i po ključu "za svakoga ponešto"...
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Dino Spaić/Foto-arhiv031
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
