Mi nemamo hrvatsku riječ za slum, vjerojatno jer nemamo ni slumova. Neki od nas znaju za indijske i kineske sirotinjske četvrti ili za brazilske favele. Slum je skupina nastambi koje su sklepane od polutrajnog materijala, često ilegalno sagrađena, bez pristupa tekućoj vodi, kanalizaciji i električnoj mreži. Ovakve potleušice su obično dom velikom broju ljudi, niskog ekonomskog statusa i vidljiva scena siromaštva zemalja trećeg svijeta.
Dugo sam se odupirala pisati o ovoj temi - zato što je to tipična fascinacija svih stranaca u Mumbaiju i zato što su slumovi jedna od onih tužnih stvari na koje se posjetitelji u Indiji fokusiraju kako bi potvrdili svoju percepciju Indije kao skupa sirotinje, tuge i jada.
Iz istog razloga mi je trebalo nekoliko godina u Mumbaiju da se odlučim na turističku turu jednog od najvećih azijskih slumova - Dharavi. Cijela ideja turizma zasnovanog na siromaštvu mi je bila odbojna i etički neprihvatljiva. Zaista - da idemo gledati kako se neprivilegirani ljudi muče u svojim tužnim sudbinama, kao u nekoj bolesnoj verziji ljudskog zoološkog vrta?
Neki od vas se sjećaju Slumdog Millionaire-a, filma koji je 2009. osvojio Oscara za najbolji strani film. Film je s entuzijazmom prihvaćen u cijelom svijetu – osim u Mumbaiju, gdje je snimljen. Stanovnici Mumbaija su bili razočarani da ovaj britanski film priča o strani grada kojom se oni ne ponose, pored svih ostalih fenomena u ovom gradu vrijednih pažnje. Danny Boyle je složio srcedrapajući film o dječaku iz sluma koji se vraća u grad kako bi radio u IT Call Centru, ali i pronašao i spasio svoju simpatiju iz ralja bombejskog podzemlja. Film je spojio sve lajtmotive - nesretnu ljubav, mafiju, drogu i prostituciju, odličnu glazbu indijskog umjetnika A.R. Rehmana i fenomenalne kadrove - od tijesnih ulica Dharavija do raskoši Taj Mahala.
Mumbaijci su optužili Boylea da je pristrano prikazao grad kao prijestolnicu siromaštva - onako, tipično zapadnjački - površno i bez razumijevanja cijelog socijalnog fenomena Dharavija. Prigovorili su mu i što je za glavnu ulogu odabrao britanskog glumca koji je svojim naglaskom i njegovanom vanjštinom daleko od arhetipa momka s bombejskih ulica. Međutim, film je postigao veliki komercijalni uspjeh - Boyle je pokupio Oskara, A.R. Rehman je dobio zasluženu međunarodno prizanje za svoju glazbu, a Mumbai je potvrdio svoj status kraljevstva slumova. Mumbaijci su uvrijeđeno otpirnuli na drugu stranu proglasivši film nerealnom zapadnjačkom verzijom Indije.
I dok je istina da je Boyle jednodimenzionalno oslikao grad (ista tematika je puno ranije i puno bolje pokrivena u filmovima tipa “Salaam Bombay”, “Traffic Signal” ili “Black Friday”) i da je njegov uspjeh prvenstveno komercijalni; stanovnici Mumbaija su pogriješili u jednoj stvari – film je skrenuo pažnju na Dharavi, fenomen koji Mumbai ne treba skrivati pred očima svijeta. Naprotiv, Mumbai ima svaki razlog da se ponosi Dharavi slumom.
Da obrazložim:
Dharavi, jedan od najvećih slumova u svijetu, je dom milijunu stanovnika na površini od oko dva kvadratna kilometara (da, dobro se pročitali – “milijun ljudi” i “dva kilometra” – to nam otprilike dođe kao da strpamo cijelo stanovništvo Zagreba i okolice na površinu prostora od Trga do Kolodvorske u jednom smjeru i od Štrosike do Gundulićeve u drugom). Dharavi je danas u centru grada, lokaciji na koju su mnogi građevinari bacili oko, no kada je nastao krajem 19. stoljeća ovo područje je bilo izvan grada. Radnici, zaposleni u industriji pamuka u današnjem južnom Mumbaiju, su oteli močvarno područje od oceana, nasuli zemlju i sagradili prve nastambe. U to doba grad se zvao Bombay, bio je pod Britancima i u vrhuncu svoje industrijalizacije sa strateškom lukom koja se otvarala prema Zapadu.
Na jednoj strani Dharavi je trn u oku modernih građevinara koji pohlepno ciljaju ovo vrijedno zemljište, pa čak i sramota građanina jer je slum još uvijek neriješen što se tiče osnovne infrastukture (statistike kažu da Dharavi ima jedan toalet na nekoliko stotina stanovnika (podaci iz 2006. kazu 1 na 1440 ljudi!). No, na drugoj strani, ova gradska četvrt, ili točnije - grad u gradu, je središte malih poduzetničkih aktivnosti: recikliranja plastike, metala i papira, radionica prerada kože i lončarstva i značajne proizvodnje za izvoz. Kažu da nema Dharavija da bi Mumbai plivao u smeću. Svaka moja plastična boca koju bacim u kantu za smeće u stanu pronađe svoj put u Dharavi na reciklazu. Procjene kažu da u Dharaviju trenutno ima oko 15000 malih tvornica i 5000 aktivnih biznisa (dva kvadratna kilometra!) Naselje godišnje preokrene posao vrijedan 1 milijardu dolara. Za usporedbu – to je otprilike podjednaki prihod koji moja američka firma godišnje ostvari u Indiji. S visokoobrazovanim ljudskim kadrom i svjetskom korporativnom infrastrukturom. Pa si vi mislite.
Planovi projekata razvoja postoje već nekoliko godina, no mahom su neuspješni. I upravo je ovo točka u kojoj je potrebno dublje razumijevanje stanovnika Dharavija. Većina projekata uključuje planove za rušenje trenutnih potleušica i gradnju visokih nebodera. U vremenskom tijeku razvoja, stanovnici Dharavija bi bili razmješteni u nebodere u predgrađima Mumbaija. I dok se na prvi pogled ovo čini dobrodošlom promjenom, stanovnici protestiraju – planovi ne uzimaju u obzir potrebu poduzetnika da budu na strateškoj lokaciji centra grada, izmedju dvije linije vlaka i nadomak svojim otkupiteljima. Drugi problem je što novi stanovi ne predviđaju mjesto za proizvodnju, nego su isključivo stambeni. Ilegalna gradnja i nepostojeća zemljišna vlasništva čine ovu priču jos složenijom.
Dharavi je priča o snalažljivosti, mogućnostima, napretku i uspjehu protiv svih vjerojatnosti. Stanovnici Dharavija ne trebaju sažaljenje svojih sugrađana – trebaju razumijevanje i podršku. Dharavi je prava metafora rastućeg indijskog gospodarstva: jučerašnja djeca slumova su danas MBA diplomanti, biznismeni i socijalni aktivisti. Mnogi od njih odabiru i dalje živjeti u naselju kako bi pomogli svojoj zajednici da napreduje. Ako tražimo inspiraciju, priča o Dharaviju je sigurno pravi izbor.
Danas 33% svjetske urbane populacije u zemljama u razvoju živi u slumovima – najviše u sub-saharan Africi (62%), potom u Aziji i Latinskoj Americi. Danas jedan od tri stanovnika u svjetskim gradovima dijeli maleni životni prostor s prevelikim brojem ljudi i nema pristup ili struji ili tekućoj vodi ili osobnom toaletu ili svemu od pobrojanog. Ove brojke postavljaju stvari u drugačiju perspektivu, zar ne?
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu, Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnjih pet godina živi sa suprugom Abhishekom u Mumbaiju i radi kao trening menadžer za Procter&Gamble India. Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Mi nemamo hrvatsku riječ za 
