Kolumnist
T-portala i jedan od organizatora
Zagreb Pridea, Gordan Duhaček, ovih je dana u svojoj kolumni poručio
"nek' ide sve k vragu" i stavio svoj potpis na peticiju udruge "
U ime obitelji" za raspisivanje referenduma
"Birajmo zastupnike imenom i prezimenom". Učinio je to, kaže, ne zato što misli da će time biti bolje već, naprotiv, jer je jedino što nam je preostalo u ovom kaosu: što gore to bolje! Tako je, eto, sa štipaljkom na nosu i jedan od malobrojnih ovdašnjih gay aktivista dao svoj glas referendumskoj inicijativi Željke Markić i njenoj nedvojbeno homofobnoj udruzi koja nakon referenduma o ustavnoj definiciji braka (kao "zajednice muškarca i žene") sada ide korak dalje sa svojim političkim ambicijama tražeći izmjenu izbornog zakonodavstva.
Znam mnoge koji bi dali svoj potpis za raspisivanje ovakvog referenduma i željeli redefiniranje
postojećeg izbornog zakona uvođenjem, u prvom redu, preferencijalnog glasanja, ali to neće učiniti baš zbog toga što iza inicijative stoji Željka Markić. Znam isto tako i mnoge koji su, poput
Duhačeka, već dali ili će tek dati svoj potpis za spomenuti referendum premda Markićku i njezino društvo ne mogu vidjeti ni naslikane. Što zbog
medija, što zbog trulog političkog, pa time i izbornog sustava, a i zbog mentaliteta ovdašnjih ljudi koji neprestano kukaju da su prevareni, opljačkani i poniženi dok u isto vrijeme uporno biraju one protiv kojih halabuče,
Željka Markić uspjela se čudom ravnim ukazanju
Gospe u Međugorju za kratko vrijeme izdići od poluanonimne šefice jedne rubne političke stranke do relevantne političke figure i heroine domaće klerikalne desnice koja je od Sanadera naovamo polumrtvo spavala na onoj širokoj strani kreveta desno od HDZ-a.
Kako god okrenuli i s koliko god štipaljki stegnuli nos pred nekim od štandova udruge "U ime obitelji", misleći da ovoga puta nije bitna forma već sadržaj, odnosno da nije važan medij nego poruka – ipak je sâm taj medij poruka, kako nas je tomu davno poučio ne drug maršal nego gospodin
Marshall McLuhan.
U ovom referendumu riječ je o samoj Željki Markić i njezinoj sviti strateški raspršenoj malo iza udruge, malo iza patuljastog Hrasta, a bogme i iza crkvenih bratovština. Ta ekipa naprosto želi u Sabor, u sfere odlučivanja i na položaje moći, što je sasvim legitimno. No način na koji to rade pametno je osmišljen i perfidno zakukuljen. A kako se vidjelo na primjeru referenduma o braku – i djelotvoran. Cilja se, naime, na sentiment vječito nezadovoljnog naroda. Vješto se kanaliziraju emocije tipa ništa ovi ne valjaju, ni jedni ni drugi pa se jedna kronično neuspješna, ali masivno ambiciozna stranka dosjetila kako da zaobilaznim putem, kojim će usput povesti mnoge lakovjerne
nezadovoljnike, doći tamo gdje ranije, po postojećim pravilima izborne igre, nije mogla.
Baš me zanima bi li na početku spomenuti Duhaček i tada, kada ta ekipa jednoga dana započne svoj marš kroz institucije, mislio da je u redu da sve ode k vragu i da je doista bolje time što je gore?!
Ja, recimo,
neću podržati tu inicijativu upravo zbog njenog medija čiju sam poruku, ovdje na
lijevoj obali, sasvim razgovjetno čuo i shvatio kada su isti organizirali onaj prošli referendum koji je "
prošao". Ta je poruka kratko i jasno glasila:
isključivost!
No, ostavimo malo po strani Markićku koja
političku karijeru naočigled gradi brzinom kakvom
kineski zidari grade nebodere. Vratimo se ovoj površnoj utvari o preferencijalnom glasovanju iliti biranju zastupnika imenom i prezimenom. Pitam se je li netko svih ranijih godina puškama tjerao građane da masovno glasaju za HDZ ili SDP? Jesu li bili gluhi i slijepi ne znajući i ne videći da su izborne liste sastavljane "preferencijalnim" glasovima stranačkih šefova? Bi li oni koji su 2007. glasali za liste Ive Sanadera ili 2011. za liste
"kukurikavaca", a danas prolijevaju žuč jer nisu znali da su ovi ovakvi i onakvi, a zapravo svi isti, imali tada oružje preferencijalnog glasa u rukama, zaokružili nekog s dna Sanaderove ili Milanovićeve liste vjerujući da imenom i prezimenom biraju nekogh doista samosvojnog i stranačkim stegama neokovanog kandidata? Kao da je prosječni glasač 2007. želio birati nekoga drugog doli Ive Sanadera i njegovih podrepaša, a eto nije mogao!
Čini mi se da ovim referendumom i naglim otkrićem instituta
preferencijalnog glasanja opet pokušavamo kolektivno izmaći vlastitoj nečistoj savjesti i iskupiti se od odgovornosti, makar i posredne, za sve što nas je spopalo. S četvrt stoljeća zaostatka poslovično površno otkrivamo svu raskoš demokratskih instrumenata. Zato, blago Željki Markić dok joj nasuprot stoje čuvari pravosudnog ognjišta
Vladimir Šeks i Peđa Grbin koji gotovo uglas vrište da nam prijeti "pošast referenduma". A dosad smo u Hrvatskoj imali tek jedan jedini narodni referendum, onaj lanjski, računamo li da se onaj prvi, o samostalnosti Hrvatske, održao dok smo još bili u Jugoslaviji.
Pod pretpostavkom da ćemo unatoč preferencijalnom glasanju opet imati istu ponudu stranka kao i do sada, pitanje je koji su to bolji kandidati koje ćemo moći birati imenom i prezimenom.
Zoki i Tomo stavit će na liste sve odreda svoje ljude i pojest će vuk magare... Ali, imat ćemo Željku Markić i njezine za koje se sva ova predstava i priređuje.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Jonathan Rashad
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
