http://www.bilten.org/?p=4954
Branimir Glavaš od ranih je devedesetih kontrolirao dobar dio političkih procesa u gradu Osijeku. Osuđen 2009. za ratne zločine protiv civila, kaznu je služio u Mostaru, a nedavno je pušten na slobodu gdje čeka ponavljanje suđenja. Njegov povratak uzbunio je duhove u Slavoniji i Baranji, ali Glavaš je po svemu sudeći u međuvremenu izgubio monopol na proizvodnju negativnih utjecaja na stanje u gradu.
Povratak Branimira Glavaša iz mostarskog zatvora nakon ukidanja drugostupanjske presude za ratne zločine nad civilnim stanovništvom 1991. godine doveo je Osijek na naslovne stranice i u fokus nacionalnih medija. No, njima je taj doček poslužio uglavnom da bi proizveli spektakl. Primjerice, mediji su izvještavali o Glavaševim pripremama za put, potom o planiranoj ruti, da bi, naposljetku, posebno iscrpno izvijestili o dočeku koji su povratniku na osječkom Trgu slobode priredile braniteljske udruge.
Najdalje je u pretvaranju Glavaševa dolaska u spektakl otišla Televizija Slavonije i Baranje koja je uz izravan prijenos programa dočeka s Trga slobode osigurala i prijenos dolaska Glavaša na doček. Nakon što je doček završio, izvještavanje medija svelo se na nagađanje o tome hoće li Glavaš ponovo biti pritvoren u Hrvatskoj te na praćenje njegovih nastupa. Takav interes medija za osnivača Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje (HDSSB) bio bi sasvim razumljiv da je on i dalje presudan faktor osječke te slavonske i baranjske političke scene ili, kako ga je prema izvještaju Drage Hedla nazivao dugogodišnji osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić, “apsolutni gospodar života i smrti”.1 Međutim, situacija nije takva.
Naime, Glavašev HDSSB je na izborima u proljeće 2013. godine izgubio vlast u Osijeku te je gradonačelnikom postao nezavisni kandidat s podrškom Socijaldemokratske partije (SDP) i Hrvatske narodne stranke (HNS) Ivan Vrkić. Da je Glavašev utjecaj u Osijeku opao, mogli smo se uvjeriti i prošle jeseni kad je iz mostarske kaznionice doveden u Osijek na ročište u postupku koji, zbog klevete, vodi protiv Vrkića. Tad se na skupu podrške pred palačom pravde okupilo svega stotinjak pristaša HDSSB-a, uglavnom stranačkih dužnosnika, iako je najavljivano čak i blokiranje prometnice na kojoj se nalazi palača pravde – Europske avenije, inače jedne od glavnih gradskih prometnica. Povrh toga, ako je vjerovati tvrdnjama Nedjeljnog Jutarnjeg, Glavaševim povratkom nisu sretni ni u njegovoj stranci jer smatraju da će zbog ekstremne retorike svojega osnivača izgubiti umjerene glasače.2
Prešućeni zločini
Iz nevladinog sektora stizale su oprečne reakcije. Naime, prema interpretaciji koju je za Novosti izrekla osječka ljudskopravaška aktivistkinja Katarina Kruhonja, učesnica antiratnog pokreta devedesetih, Glavaš pripada političkoj prošlosti jer “više nema izgleda da bi slučaj suđenja Glavašu ponovno postao glavno političko pitanje oko kojeg se iscrpljuje politički život i energija u Osijeku”. Nasuprot tomu, Inicijativa mladih za ljudska prava uhvatila se rečenice o “punjenju akumulatora”3 koju je Glavaš izrekao u govoru na dočeku te je protiv njega podnijela kaznenu prijavu zbog javnog poticanja na nasilje i mržnju. Time će mladi ljudskopravaši, pod uvjetom da tijela progona postupe po njihovoj prijavi, djelovati protiv ostvarenja Kruhonjine procjene. Naime, osigurat će razlog da se “politiziranje” slučaja Glavaš nastavi.
Ono što svakako treba primijetiti uz temu medijskog tretmana Glavaševa povratka je činjenica da žrtve i zločini u slučajevima Ljeto ’91. (“Garaža”) i Zima ’91. (“Selotejp”) nisu bili u fokusu pažnje. Jedini koji je na njih podsjetio bio je zastupnik srpske manjine u Saboru Milorad Pupovac, koji je novinarima podijelio kolutove ambalažne ljepljive trake, onakve kakvom su vezane ruke i usta žrtvama u slučaju Zima ’91.: Branku Lovriću, Aliji Šabanoviću, Milovanu Kutliću, Bogdanu Počuči, Svetoslavu Vukajloviću, nepoznatoj ženskoj osobi i preživjelom Radoslavu Ratkoviću. Nisu spomenute ni žrtve ratnih zločina u slučaju Ljeto ’91., teško ozlijeđeni Nikola Vasić i sumpornom kiselinom otrovani Čedomir Vučković. Naposljetku, nije spominjan niti Đorđe Petković, za čije stradavanje nitko nije osuđen.
Antiglavaševska koalicija
Pozornost koju dobivaju ratni zločini dosad nisu dobivala druga događanja devedesetih, primjerice propast osječke industrije. Tome je svakako doprinijela i osječka opozicija Glavašu. Primjerice, pred izbore za gradonačelnika 2013. godine, jedan od gradonačelničkih kandidata, a danas vijećnik vladajuće većine u Gradskom vijeću i netom izabrani potpredsjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada, Jaroslav Pecnik je u intervjuu za Danas.hr istaknuo ono što je nazvao osječkim paradoksom: “ljudima više smeta Glavaš kao onaj tko je uništio privredu grada Osijeka nego kao ratni zločinac.” I Drago Hedl, osječki novinar koji je pišući za Feral Tribune “otvorio” priču o ratnim zločinima u Osijeku 1991. godine, u svojoj se knjizi Glavaš: kronika jedne destrukcije o mogućem privrednom kriminalu očitovao samo na nekoliko stranica.4
Propašću osječke privrede, odnosno deindustrijalizacijom kojom je broj industrijskih radnika u gradu smanjen za gotovo šest puta (sa oko 26.000 na oko 4.500) bavio se tek novinar Goran Flauder, i to u sklopu predizborne kampanje 2013. godine. Naime, Flauderovo poduzeće Vizija d.o.o. objavilo je tada na dvanaest stranica posebno izdanje povodom lokalnih izbora u kojemu je Glavaš doveden u vezu s propašću nekih osječkih firmi te mu je imputirano nezakonito bogaćenje. Inače, podaci u tom izdanju nepotpuni su i tendenciozni budući da je, po Flauderovu priznanju, ono izrađeno u svrhu diskreditiranja Glavaša i HDSSB-a te distribuirano javnosti o trošku Vrkićeve predizborne kampanje.
Pobjeda nezavisnog kandidata Vrkića nad dotadašnjim HDSSB-ovim gradonačelnikom Krešimirom Bubalom dijelu osječke javnosti činila se kao promjena nabolje. Štoviše, i Vrkić i nova većina u gradskom vijeću, koalicija koju čine HDZ, SDP, HNS, Laburisti i nezavisna lista Ante Đapića, započeli su mandat na anti-HDSSB platformi, iako su svi u nekom trenutku bili suradnici i partneri te stranke. To je značilo da su se deklarativno zalagali protiv političke korupcije, protiv izolacije i sukoba sa Zagrebom i protiv, kako su to nazivali, upravljanja Osijekom iz mostarskog zatvora. Međutim, ubrzo je postalo jasno da gradska vlast nema namjeru raditi išta drugo osim komercijalizirati i autsorsati sve što se može da bi smanjilo proračunske izdatke.
“Štednja” u sjeni navodnog povratka devedesetih
Jedan od primjera takve politike slučaj je javnog prijevoznog poduzeća Gradski prijevoz putnika d.o.o., čiju je djelomičnu privatizaciju po modelu davanja posla naplate u koncesiju uz zadržavanje voznog parka u javnom vlasništvu predlagao dogradonačelnik Vladimir Ham (HNS). Dosljedan neoliberalnim politikama svoje stranke, Ham je prošle jeseni predlagao i privatizaciju polovice osječkih vrtića. Međutim, budući da Ham i HNS za svoj prijedlog nisu mogli osigurati većinu u Gradskom vijeću, za GPP, inače najvećeg potrošača proračunskog novca, trebalo je pronaći drugi model. Tako je od 1. veljače ove godine, u okviru provođenja “svekolikih mjera štednje” GPP izvršio usklađivanje “cijena mjesečnih kartica sa socijalnim statusom građana” jer “nastoji smislenije uravnotežiti izdatke za prijevoz s materijalnim primanjima i društvenim statusom građana”. “Usklađenje” i “uravnoteženje” zapravo su šifre za poskupljenje cijena javnog prijevoza od 20% do čak 700% koje je obuhvatilo sve kategorije korisnika. (Umirovljenicima s mirovinom većom od 3.000 kuna mjesečna karta poskupila je s 20 na 140 ili 150 kuna, ovisno od zoni javnog prijevoza.)
Slučajno ili ne, koincidiranje poskupljenja javnog prijevoza s povratkom uznika iz mostarskog zatvora omogućilo je članovima vladajuće koalicije da potencijalno nezadovoljstvo građana amortiziraju zastrašivanjem Glavaševim povratkom na vlast. Ulogu glasnogovornika za to preuzeo je Jaroslav Pecnik izjavama kako ga je strah što će se dogoditi ako Glavaš ponovo dođe na vlast jer “on ima moć i način da se obračuna sa svima s kojima se ne slaže”. Kad već ne mogu podršku osigurati svojim javnim politikama koje ili ne postoje ili su antisocijalne, trenutni vlastodršci rejting si održavaju mašući Glavašem kao babarogom i evocirajući psihozu devedesetih.
Dakle, politički prostor u Osijeku s jedne strane zauzima Glavaševa stranka, a s druge niz drugih stranaka koje svoju lokalnu politiku definiraju, barem jednim dijelom, u suprotstavljanju Glavašu. Ako uz to prihvatimo Kruhonjinu ocjenu da je pitanje Glavaša politički bespredmetno, onda se nameće zaključak da u Osijeku postoji potencijal za političku alternativu koja se neće konstituirati samo u odnosu prema ratnim zbivanjima od prije dvadeset i više godina, već u odnosu na socijalne probleme koji su već godinama medijski i politički zanemareni. Pred takvom alternativom isprva će stajati zadaci istraživanja i informiranja sa svrhom stvaranja realne slike o socijalnom stanju Osijeka i uzrocima takvog stanja te prepreka u vidu trenutnih političkih aktera koji su se pokazali nevoljki i nesposobni za suočavanje s problemima nastalima nakon 1991.
Drago Hedl, “Glavaš: kronika jedne destrukcije”, Novi Liber, Zagreb, 2010.), str. 286. [↩]
Rozita Vuković, “Slavonija se inati Glavašu: Kako se urušio veliki politički projekt Velikog vođe”, Nedjeljni Jutarnji, 15. 2. 2015. str. 12-13. [↩]
Jedna od metoda mučenja zbog koje je Glavaš osuđen 2009. bila je tjeranje otetih civila da piju kiselinu iz akumulatora. Presuda je ukinuta početkom godine, dan nakon predsjedničkih izbora. [↩]
Vidi: Drago Hedl, “Glavaš: kronika jedne destrukcije”, str. 139-141. [↩]
Muško
