Jeste li prošloga petka gledali
djelomičnu pomrčinu Sunca?
Jeste.
A, jeste li proteklih godina primjetili potpunu pomrčinu Hrvatske?
Kao što se
pomrčina sunca ne dogodi odjednom, u trenu, već se odvija
postupno, tako je i s ovom drugom pomrčinom.
Ni ona se nije dogodila u trenu i nismo je odmah bili svjesni. Možda nam se učinilo kako se oko nas
malo smračilo, ali smo većinu vremena proveli uglavnom
nesvjesni tog stanja. Djelomična pomrčina kakva se u petak mogla vidjeti iz ovih krajeva Hrvatske, dogodila se postupno. Bio je to
lagani prijelaz, kao kada se u
smiraj dana, dok je sunce još na obzoru, naokolo hvata fini i diskretni sumrak. Tako je i s tom našom pomrčinom: dugo se hvatala oko nas, kao paučina, da bismo tek poslije, kada su (nam) se počele paliti žaruljice, shvatili što se zapravo dogodilo. A dogodilo se da smo ostali
opustošeni, osiromašeni i kolektivno obezvrijeđeni.
Naša ovozemna pomrčina odvijala se
mic po mic. Da se sav
politički metež i kriminalni grabež dogodio u jednome danu, i
zbila bi revolucija i padale bi glave. Ovako su prefrigane glave znale kako treba izvesti trik i kojim riječima hipnotizirati ljude (nacija, demokracija, Kroacija...) uvjeravajući ih da ne pada mrak nego sviće dan. Pa je taj metaforički mrak redom stao gutati jedno po jedno poduzeće, tvornicu, a s njima i ljude i čitave gradove.
Otad do danas sve su nas vlade redom
zaduživale tako da današnji vanjski dug Hrvatske iznosi više od
53 milijarde eura. Zaduživali smo se i u ono vrijeme rata i u ovo vrijeme krize, ali i onih godina kada je naizgled bilo dobro, a krize ni na vidiku.
Industrija se, također, malo
pomalo gasila, kao što se gase aparati na koje je bio priključen preminuli pacijent u komi. Mnogi divovi poput sisačke Željezare ili Diokija pali su tijekom te pomrčine, dok s neki, poput
kutinske Petrokemije ili većine brodogradilišta, na koljenima. Čak i da su okolnosti bile bolje, a upravljačke elite poštenije i sposobnije, dio propalih tvornica i poduzeća ne bi izdržao tržišnu utakmicu. No, teško je vjerovati da baš svi propali nisu mogli preživjeti i pretvorbu i privatizaciju, a potom i
krizu i recesiju.
Krenimo odavde, iz Osijeka, na kratko putovanje kroz zamračenu Hrvatsku pa se sjetimo tek nekih kojih više nema ili još životare kao vlastite sjene. Sjetimo se
Drave, Mobilije, Lio-a, Mare, Tekosa, Svilane, Nivete, Slavonijatekstila, OLT-a, Analita, Litokartona, Slobode, Standarda, Kožare, Frigisa... U gradu koji je još za
Kraljevine Jugoslavije bio najjače industrijsko središte, u zadnjih četvrt stoljeća nestala je polovica od dotadašnjih tridesetak industrijskih tvrtki, a s njima i oko 25 tisuća radnih mjesta.
Na koju god stranu odavde krenuli, čujemo
istu ili sličnu priču. Bilo da je riječ o malim gradovima u kojima je polovica stanovnika radila u danas propalim lokalnim gigantima (
Gaj u Slatini, DIK u Đurđenovcu...) ili o onim najvećima gdje je i pomrčina bila skoro pa potpuna.
I Rijeka s kojom je Osijek dugo vremena bio industrijski ravnopravan, ako ne i bolji, izgubila je u toj pomrčini tridesetak tisuća radnih mjesta i neke ponajveće tvrtke poput nekadašnje Jugolinije (kasnije Croatia Line), Rikarda Benčića, Torpeda, Vulkana, Hartere... a ni preživjelom 3. maju ne piše se dobro.
Čitava Dalmacija tijekom iste pomrčine izgubila je više od šezdeset tisuća radnih mjesta, a giganata poput Jugoplastike, koja je sama zapošljavala skoro deset tisuća ljudi,
Jadrankamena, Jugovinila, Dalme, Jadrantekstila, dugoratske Dalmacije, Bagata, Borisa Kidriča, Salonita, Jadrankamena i inih danas više nema ili su ostali u tragovima.
I u Zagrebu slična lista:
Prvomajska, Kamensko, Gorica, Nada Dimić, Vjesnik, Astra, Tvornica duhana Zagreb...
Na koncu, spomenimo Sisak, grad srednje veličine koji je bio pojam velike industrije i u kojem, kao završni čin lokalne i nacionalne
„Sumrak sage“ traje agonija tamošnje Rafinerije. Propast
Željezare sa svim izdvojenim pogonima, zatim
Segestice, Herbosa, Tvima, Metalotehne, Mlina i pekara, Lloyda... ne bi podnijeli ni veći i snažniji gradovi. U tom gradu koji je nekoć, zahvaljujući industriji, bio među najrazvijenijima danas postoje liste čekanja čak i za –
pučku kuhinju.
Ovo su tek neki primjeri. Mogao sam navesti i druge, primjerice
Slavonski Brod ili Varaždin ili Šibenik. Pitanje je što će od njih ostati i koliko će ih uopće opstati do sljedeće potpune pomrčine sunca koja će se iz ovih krajeva moći vidjeti tek
2081. godine.
A ako vam se usporedba s doživljajem pomrčine sunca
ne sviđa, eto vam onda one s
kuhanom žabom. Stavimo li je u kipuću vodu, žaba će odmah iskočiti. No ako je ubacimo u lonac s hladnom vodom koju potom zagrijavamo, žaba će mirno „uživati“ u toplini koja se postupno povećava sve dok ne bude skuhana.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Coolermaster /FB Osijek031.com
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala