Shah Rukh Khan, indijska filmska mega-zvijezda, ovih dana
snima bolivudski film u Dubrovniku i stigao je prijedlog da pišem o
bollywoodskoj industriji. Međutim, ovih je dana indijska javnost zaokupljena jednom drugom vrstom filma.
Sudeći po portalima čini se da je kontroverza oko
BBC-eva dokumentarca “Indijska Kćer” zaobišla našu regiju. Ipak, ovo nije
tema preko koje se da lako prijeći.
Ukratko, britanska redateljica,
Leslee Udwin, ponukana valom protesta u prosincu 2012. u New Delhiju, je snimila dokumentarac o tragičnom slučaju
grupnog silovanja 23-godišnje djevojke. Intervjuirala je optužene za silovanje, njihove obitelji, roditelje i prijatelje nesretne preminule djevojke, uključujući odvjetnike i suce. Kroz kontekst ovog specifičnog slučaja dokumentarac je
kritika patrijahalnog društva i mentaliteta koji objektivizira ženu. Redateljica (i sama žrtva silovanja), prema njenim riječima, je željela
aplaudirati Indiji koja se digla na noge da okonča rastući problem sigurnosti za žene. Protesti u Delhiju i širom Indije su rezultirali
senzitiziranjem javnosti i
mijenjanjem indijskog zakona o nasilju nad ženama. Šest silovatelja iz ovog slučaja je uhićeno i ubrzanim procesom osuđeno na smrt. Leslee je planirala prikazati ovaj film u Indiji na
međunarodni dan žena, završujući film s listom statistike o nasilju nad ženama
u svim zemljama svijeta i apelirajući na akciju.
Film je strašan – sirova stvarnost problema rodne nejednakosti koji kulminira u kriminalu. Na prvu šokantne su
izjave jednog od optuženih kako je
djevojka sama kriva i kako nema što sama raditi u muškom društvu poslije devet sati navečer te da se ne treba opirati ovoj ‘lekciji’. Čin silovanja djevojke prozvane
Nirbhaya (Neustrašiva) je sam po sebi neupitno grozan, ali što je zapravo pravi horor je perspektiva pojedinaca društva iz kojeg je mentalitet silovatelja proizašao. Isti mizogonistični stav o 'ženi koja ima svoje mjesto u kući' potkrepljuju i ostali (nekriminalni) likovi koji se pojavljuju u filmu. Moja namjera nije prepričavati ovdje u detalje radnju dokumentarca - film možete pokušati pronaći online ili po europskim televizijskim kanalima.
Kažem
‘pokušati’ – jer su sve verzije trenutno povučene s Interneta -
indijska je vlada zabranila prikazivanje filma u Indiji iz straha od novog vala nereda. Film je također prozvan
Zapadnjačkom urotom sramoćenja Indije i indijskog muškarca. Leslee je ostala
krivo protumačena u Indiji i dok društvene mreže odjekuju ovom kampanjom i pozivaju na ukidanje zabrane u Indiji čini se da je
glavna poruka filma ostala neshvaćena:
Rodna nejednakost je danas aktualni globalni problem – uključujući zanemarivanje, zataškavanje i iluzije da su ženska prava nešto za što su se sufražetkinje davno izborile početkom prošlog stoljeća i da su daljnje rasprave na temu besmislene.
Prije par godina dopalo me da radim na
istraživanju stavova o ženama u mojoj korporaciji – intervjuirala sam brojne žene kako bih razumjela što je u pozadini manje zastupljenosti žena među zaposlenicima i napuštanja posla nakon nekoliko godina. Svašta sam naučila – o tome kako je
broj dostupnih žena u startu selekcije nizak, jer manji broj žena odabire visoko obrazovanje poslovnih škola (a neke od njih samo zato da bih se bolje udale). Potom kako
ženi nije mjesto u prodaji – da hoda po terenu obilazeći brojne trgovine i radi s distributerskim firmama koji imaju isključivo muške zaposlenike. Jedna od kolegica je rekla kako je bila prva žena na poziciji Key Account Managera na dotičnom teritoriju i da su je ljudi oko nje zvali
“KAM Sir” jer nisu imali riječ za ženu menadžericu.
Ženi isto nije mjesto u proizvodnji (naše tvornice su obično u manjim gradovima, u zonama slobodnim od poreza koja se ne smatraju privlačnim destinacijama za visoko obrazovanu poslovnu ženu). Otac jedne kolegice je organizirao posebni auto i pratnju koja ju je vozila svaki dan na i sa posla (prezaštitnički, možemo reći – ali u tom specifičnom kontekstu i nije toliko neobično).
Naučila sam kako se od nekih od mojih kolegica kada se udaju očekuje da se usele u proširenu obitelj s muževim roditeljima
i prestanu raditi – kako bi se mogle fokusirati na kuću i djecu. One koje ambicizno ‘tjeraju’ dvojnu karijeru će u jednom trenutku vjerojatno popustiti jer su veće sanše da će
muž imati veću plaću i priliku za boljom pozicijom. Ako je mijenjanje lokacije u pitanju (Indija je velika zemlja I od zaposlenika se očekuje da budu mobilni) vjerojatno će žena prije pratiti muža nego obrnuto. Kolegice koje su pak radile i dobro napredovale na poslu nisu mogle zamisliti da imaju djecu jer misle da je
usklađivanje uloga jednostavno nemoguće (k tomu,
prosječni porodiljni u Indiji traje 3 mjeseca).
Sve ovo me je navelo na puno razmišljanja. Moram priznati da sam postala
feministkinja u Indiji. Uzrujava me kako se žena percipira i što se od nje očekuje. Dok sam promišljala o problem rodne nejednakosti u okolini u kojem trenutno živim, krenula sam razmišljati i o odrazu našeg društva koje me je odgojilo. Shvatila sam da je problem rodne nejednakosti podjednako prisutan i kod nas, samo možda
na jednoj drugoj razini. I da odgovor leži u mijenjaju ne samo ljudi iz okoline, nego i sebe samih.
Moja mama je uvijek znala reći da bi bilo bolje da sam se rodila kao muško jer bih se u životu manje patila (mama je strogo praktičan tip). Gledajući te
superžene oko mene – majke, susjede, tetke, bake - nadogradila sam puno očekivanja od sebe kakva žena želim biti. K tome sam si dodala dimenziju življenja u drugoj kulturi koja mi je otežala nositi se sa drugačijim stavovima, ali možda i pomogla lakše i brže pritisnuti neke prekidače u glavi. Skužila sam da moj muž ne očekuje od mene da nakuhavam svaki dan - ali da sam ja to očekivala od sebe. Pored onog da idem u nabavku i poradim sve kućanske poslove. Sama, onako kako sam to vidjela da žene generacijama rade oko mene. Muževi bi možda mogli pomoći ako im pokažemo točno što i točno gdje, ali generalno 'muškarci su ionako neupotrebljivi u kućanskim poslovima' pa ‘bolje da to ja’. Klasični primjer
"maternal gatekeeping"-a – ponašanja u kojem žena sprječava svog partnera da preuzme jednaku ulogu u kućanskim poslovima kako bi dorasla vlastitoj (idealiziranoj) percepciji svoje rodne uloge.
Kako sa kuhanjem, tako sam
odbijala svaku pomoć I sa ostalim poslovima. Trebalo mi je godinu dana da prihvatim tetu koja dođe očisiti podove i počnem korisiti sve usluge dostave kući koje mi mogu olakšati (ove sam
moralne dvojbe već ranije opisala). I trebalo mi je puno dulje da ozbiljno shvatim supruga kada je rekao da će on kuhati – i da priznam da to dobro radi (
eto rekla, i još uvijek ostala potpuno žensko).
Pomalo sam počela mijenjati svoje ponašanje: odlučila sam ne šutjeti kada mi ljigavci dobacuju komentare na ulici (zapravo, odlučila sam
u potpunosti izbjegavati te situacije jer sam skužila da bez obzira na moju srčanost izazivanje tuče na ulici vjerojatno nije najpametnija ideja). Odlučila sam ne trpiti šovinističke komentare na poslu tipa “
Sada si se udala, šteta, sad ćeš nabaciti kile!” (tom sam senior manageru rekla da ga koristimo kao loš primjer na treninzima). Mlađem kolegu koji je komentirao da je "
middle management pozicija dovoljno dobra aspiracija za jednu ženu” sam dobacila da je seksist. Shvatila sam da je
izbor rađanja djece samo moj i mužev i da ne moram davati nikome za pravo da komentira bilo što o ‘pravim odlukama’, biološkom satu i mom tijelu (tužno da ovo uglavnom dolazi od strane ženskih kolegica, osobito novih majki, redovno patronizirajućim tonom). Skužila sam da se
autoritet i utjecajnost na poslu mogu izgraditi iako nam rodne uloge naizgled ne idu na ruku (bijela žena u Indiji baš i nije sukladna stereotipu ‘Kompetetne Menadžerice’ – prije ‘Istočnoeuropske Prostituke’) i da se upornost i ulaganje u vlastitu stručnost konačno isplate.
Skužila sam da su percepcije koje nosim o sebi i drugim ženama rezultat okoline u kojoj sam odrasla i živim, ali da
imam izbor u vlastitim reakcijama prema toj istoj okolini. Prvi korak ka jednakosti je zaviriti u sebe i promijeniti svoje obrasce ponašanja prije nego krenemo željeti da je svijet oko nas drugačiji.
I usput, ako ste mislili da je silovanje i nasilje nad ženama problem jedino zemalja u razvoju poput Indije i daleko od naših domova – iznenadili biste se. U Indiji broj silovanja na 100.000 stanovnika je 1.8.
U Hrvatskoj je 19.
Naslovna slika je iz projekta Abused Goddesses Campaign, dojmljive serije o nasilju nad ženama u Indiji, preporučam proguglati.
Druga fotka je preuzeta od Noah Seelam/AFP, The Guardian
Katarina Karalić je diplomirana psihologinja sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Od monsuna 2009. živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžerica za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.