Kada po nekom ustaljenom pravilu jutro širom otvori tvoje ulice, sjene se ponovno počnu odmatati na uobičajenim mjestima, ali umjesto siječanjskog bjelila natope ih lokve i baruštine. Ne očekujući kišno vrijeme odmah ustuknu i povuku se u svoja sigurna skloništa. Naime, iskustvo im govori kako bi za ovo doba godine bila prikladnija suha i hladna zima, a ne vlažna i topla jesen. To već duže traje, pa u zadnje vrijeme često izbjegavaju izaći, jer ih stalno kiša ometa i donosi zabunu. Postale su pomalo i umorne od čekanja, znaju zaglibiti u blatu ili jednostavno ostanu ležati i prije nego što ih dohvati malo škrtog sunca, vrate se u san. Tako nepomično leže cijeli dan i svejedno im je kad svitanje počinje i kad završava. Svejedno im je gdje počinje sumrak, i već duže vrijeme se ne raspituju za svoja mjesta na tvojim ulicama.
Priznajem, naviknut sam na neke neobičnosti, ali kako već duže vrijeme ne izlazimo iz „ove“ jeseni, čini mi se da je njen produžen boravak pomalo izazvao mrzovolju i u tebi. Posljedica tog njenog ostajanja vrlo je čudan osjećaj nekakvog polusna s kojim nas polako i sigurno uvodi u neki svoj poseban kalendar, i remeti redoslijed susreta sa starim znancima s kojim smo se uvijek redovito sretali. Prije svega mislim na ustaljene obrise godišnjih doba. Odavno smo se privikli na njihov redovan dolazak, i do sada nismo smatrali upitnim njihovo pojavljivanje. Međutim, u zadnje vrijeme primjećujemo da sve češće izostaju svojim uobičajenim slijedom. Upravo kad pomislimo kako smo se dobro pripremili za dugi zimski san, zima se jednostavno ne pojavljuje. Kao da pokušava nametnuti prividnu lagodnost toplije jeseni. Nikako nam ne dopušta naslutiti svoje skoro pojavljivanje. Izbjegava odgovor ili ga jednostavno skriva.
Vjerujem da su se u tvom trajanju mnoge stvari odgađale, ali koliko vidim nije ti drago što u tvojim parkovima ptice više ne spavaju kako treba. Kao da je iz njih izvjetrio ustaljeni red prirode, s nevjericom liježu u ogoljele krošnje. Umjesto zasluženog odmora, sad se njihovo perje teškom mukom provlači kroz neobično sivi zrak. Sve što se pod zemljom primirilo već je postalo nestrpljivo i proviruje, a lišće svoj dolazak sve glasnije najavljuje. Slično je i sa ulicama, i one se čudno ponašaju, postale su neprozirne i nekako neobično teške. Umjesto bijelih krovova na kojima se u ovo doba godine sunce obično hladno smješkalo, sada nad njima plove tmurni oblaci. Ne najavljuju nikakve promjene, već nas mokro sivilo dosadno promatra sa svih strana i svaki nam korak otežava. Lijepi se za naše jakne ili kapute i razmnožava kao opsesija. Tako, bez obzira koliko smo brzi, uz pomoć dosadne magle ulazi u svaku poru našeg disanja i do daljnjeg odgađa dobro nam poznati redoslijed.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Zlatko Đaković
Muško
