Verdijeva "Traviata" u redateljskoj viziji Hrvoja Korbara

Opera La Traviata jedno je od najizvođenijih djela Giuseppea Verdija, a svaka nova produkcija donosi svježu interpretaciju i redateljsku viziju. Ove će sezone osječka publika imati priliku doživjeti ovu bezvremensku priču kroz prizmu odlične režije Hrvoja Korbara. Njegov pristup operi nudi novo čitanje klasičnih djela. Kako je pristupio ovoj inscenaciji i koje je motive naglasio? Što ga je nadahnulo u radu s pjevačima i orkestrom? O svemu tom razgovaramo s redateljem, koji nam otkriva tajne svoje režijske koncepcije Traviate.

Svaka izvedba Traviate donosi novu interpretaciju. Kako ste vi pristupili ovoj operi i što ste naglasili?
- Izazov je stati pred partituru ovoga toliko poznatoga djela – na kraju krajeva, i zbog toga što sam i sam već pogledao desetke izvedbi, od kojih neke smatram antologijskim izvedbama koje su postavile nove standarde u opernoj režiji. Nakon čitanja Dumasovog romana Dama s kamelijama, uslijedilo je istraživanje povijesnog i društvenog konteksta, velikih romana francuskog realizma, sjajne knjige Baudelaireova sjenica talijanskog esejista Roberta Calassa i naposljetku biografije povijesne Traviate, mlade djevojke po imeni Marie ili Alphonsine Duplessis. S druge strane svima dobro znane romantične priče, stoji priča o nasilju, odrastanju u bijedi i siromaštvu, seksualnom iskorištavanju od najranije dobi. Čitanje te biografije možda je i najviše utjecalo na moje čitanje lika Violette Valery kao istinski ranjene i osamljene osobe, osobe koja se u isto vrijeme ne smatra vrijednom ljubavi i za tom ljubavi čezne. Priče o osobi koja je prerano morala odrasti, postati samostalna, preuzeti odgovornost za svoj život, trgovati svojom seksualnošću i emocijama da bi preživjela. I osobi koja je tijekom svog kratkog života, iako neprestano okružena ljudima, uvijek bila sama – kako i sama kaže “sama, napuštena, u prenapučenoj pustinji koja se zove Pariz”. Taj osjećaj samoće provlači se od početka do kraja opere.

Traviata se često opisuje kao jedno od Verdijevih najintimnijih djela. Kako se ova opera razlikuje od njegovih ranijih radova, poput Rigoletta ili Nabucca?
- Niz Verdijevih ranih opera nastaju inspirirane događajima iz drevne povijesti (kao što su Nabucco, Atila, Lombardijci) i često se dovode u kontekst pokreta za ujedinjenje Italije (što djelomično možemo pripisati zeitgeistu 40-ih godina 19. stoljeća, a djelomično potrebi za konstrukcijom jedinstvenog talijanskog nacionalnog identiteta), s druge strane tu su opere nastale prema djelima velikih pisaca romantizma (Hugo, Schiller) i prvi Verdijev susret sa Shakespeareom, kojim će biti fasciniran cijelog života (Macbeth). Za predložak Traviate Verdi bira zaplet iz “suvremenog života”, roman francuskog pisca Alexandrea Dumasa mlađeg, koji je netom nakon objavljivanja doživio i uspješnu kazališnu adaptaciju. Današnjim rječnikom, Verdi je odlučio adaptirati bestseller. S druge strane, postoji i jedan biografski detalj – nakon smrti supruge i dvoje djece, Verdi je četiri godine bio u vezi s opernom pjevačicom Giuseppinom Strepponi, majkom dvoje djece rođene u izvanbračnim vezama, koja je također nailazila na društvene osude. Da nam je tema itekako zanimljiva svjedoče mnogobrojne adaptacije – volim istaknuti popularne filmove kao što su Pretty Woman i Moulin Rouge. I ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji film, Anora, govori o temi seksualnog rada i romantične veze, naravno – u potpuno drukčijem kontekstu, povijesnom i društvenom, nego li je to onaj devetnaeststoljetnog Pariza ili Milana.

Kako biste opisali Verdijev rukopis u Traviati u kontekstu razvoja opernog žanra u 19. stoljeću? Postoje li elementi koji su bili revolucionarni za njegovo doba?
- Verdi po svojoj naravi nije bio revolucionar, što ne znači da nije pokazivao muzičku i dramaturšku inventivnost i da kroz 26 opera koje je napisao ne možemo primijetiti različite pristupe glazbenom i dramaturškom materijalu, utjecaje suvremenih opernih trendova. Verdi je cijelog života maštao o tom da napiše “muzičku dramu”, što će učiniti u svojim posljednjim djelima – Othellu i Falstaffu, ali u vrijeme nastanka Traviate ipak još uvijek ostaje vjeran pojedinim konvencijama i obrascima svog vremena – obrascima koje je publika poznavala kao što mi danas prepoznajemo strukturu, recimo scenarija romantičnog filma. Poznavanje žanra daje užitak u gledanju. Iako je Traviata prema predaji bila “cenzurirana” (unatoč želji da djelo smjesti u suvremeno doba, Verdi i njegov libretist morali su ga izmjestiti u 17. stoljeće), neki kritičari tog doba već pišu da ne razumiju što je to tu skandalozno – kažu, “pa gledali smo i Don Giovannija”. Osim ako nas možda sloboda ženske seksualnosti ne uznemirava više od muške.

Kako ste vizualno osmislili svijet ove opere?
- U suradnji sa svojim, sad već mogu reći stalnim suradnicama – scenografkinjom Paolom Lugarić i kostimografkinjom Barbarom Bourek. U pristupu kostimu, oslonili smo se na povijesne kostime, koje je Barbara “nanovo” osmislila – znali smo da ni u scenografskom ni u kostimografskom smislu ne želimo dati konkretnu povijesnu repliku. Što se tiče scenografije, tijekom procesa pripreme kao važan motiv istaknuo se upravo motiv “kazališnosti” – Balzac je, opisujući na mnogim mjestima u svojim romanima društvenu važnost odlaska u kazalište, zapisao: “Pozornica je u ložama”. Tražili smo način da u prostornim gabaritima stvorimo dojam te pozornice na pozornici, i uspjeli to postići višestrukim portalima koji tvore okvir našeg prizorišta. Violetta, pomalo inspirirano i Begovićevim komadom Pustolov pred vratima (u kojem junakinja također umire od tuberkuloze, te bolesti – metafore, kako kaže Susan Sontag, druge polovine 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća) – posljednji put izlazi na pozornicu.

Opera često balansira između tradicije i modernosti – jeste li dvojili oko toga koliko daleko možete ići u reinterpretaciji Verdijeve vizije?
- Dvojbe uvijek postoje. Je li ono što bih radikalnijom interpretacijom htio nametnuti bolje, vrijednije od onog što je autor ponudio? Hoće li to bolje rezonirati s publikom u određenom kontekstu u kojem predstava nastaje? S druge strane, za mene pitanje nije “tradicionalno ili moderno?”. Tradicija koja ostaje vjerna nekoj slici tradicije, odnosno konvenciji izvođenja nekog djela, robovanje konvencionalnim i formalnim rješenjima u kakva se često upada u operi nezanimljiva mi je koliko i modernost pod svaku cijenu. Inicijalni dogovor s upravom kazališta bio je da ostanemo “vjerni” priči – i načelno, dvojba je uvijek ista. Za mene je bilo najvažnije da u toj “vjernosti” pronađemo nove i svježe interpretacije, da ne vozimo na autopilotu, da svaki trenutak bude proživljen i osmišljen (jer upravo zbog toga odlazimo u kazalište – da bismo svjedočili onomu što se događa u tom trenutku, neposredno, pred nama) i da svatko od izvođača uspije pomiriti ono što kao izvođač nosi s nekom našom pripremljenom vizijom. Mislim da smo u tom i uspjeli.

Mnogi kažu da je Traviata opera o društvenim predrasudama, ali i o osobnom iskupljenju. Koji aspekt ove priče Vama najviše odjekuje u današnjem vremenu?
- Osobno iskupljenje podrazumijevalo bi da tu postoji neki grijeh za koji bi se trebalo iskupiti, što i jest bila klasična pretpostavka vremena u kojem je Traviata nastala. No, društvo bi se trebalo iskupiti Traviati za sve što je proživjela, ne obrnuto. Sličan sam odgovor napisao kad sam lani odgovarao na pitanja povodom produkcije Bellinijevih Capuletija i Montecchija u Splitu. Volimo misliti da živimo u naprednijem i liberalnijem društvu, i zasigurno to i jest tako. No, društvene predrasude još uvijek postoje – kako prema ženama, tako i prema mnogim drugim manjinskim opredjeljenjima, prema stranim radnicima, prema rodnim i seksualnim manjinama. Nedavno smo svjedočili eklatantnim primjerima linča na mladog pjevača Marka Bošnjaka. Zbog čega? Zbog toga što je – drukčiji, zbog toga što odudara od onog što naše društvo postavlja kao “normalno”. A “normalno” je, baš kao i “ludilo”, društveni konstrukt. Na hrvatskim se trgovima već gotovo dvije godine moli za “čednost u odijevanju i ponašanju”, naravno – žensku. Moglo bi se u Hrvatskoj moliti za svašta – moglo bi se moliti za mnoge žene koje su njihovi partneri i supruzi ubili u posljednjih nekoliko godina, ali ne – moli se za to da žene budu “čedne u odijevanju i ponašanju”. Naravno, nemojte očekivati da ćemo se tim problemima izravno baviti u ovoj inscenaciji Traviate – ali sve su to asocijacije koje mi padaju napamet kada govorimo o tom što nam to danas “odjekuje”.


Tekst: Narcisa Vekić/HNK u Osijeku
Foto: Josip Grizbaher