Heruc - dno kapitalistickog mulja

Citat: › Datum objave 28.01.2007 20:20 / Piše: Antonija Handabaka
‘Već 15 godina naše su plaće 1700 kuna’

Maltretiranja u Herucu su svakodnevna, a načini brojni. Vrijeđaju nas govoreći da smo lijenčine, neradnice i da vječno glumimo da smo umorne - ogorčeno su ispričale radnice tvornice tekstila Heruc koje su u subotu osam sati naporno radile da bi odradile svoj nepropisni prosinački štrajk.

- U međuvremenu su nam ukinuli bodovne liste uz objašnjenje da trošimo vrijeme upisujući broj komada odjeće koji smo izradile umjesto da radimo. Nova tehnička direktorica Gordana Vidović zapovjedila je da se zapisuje kada tko ide na WC i koliko se dugo zadržao. Majstorima u pogonu naredila je da guraju radnice kad nisu dovoljno brze - kažu radnice.

Za razliku od njegova oca koji je nekada znao sići u pogon i porazgovarati s radnicima, sadašnjeg vlasnika Dragutina Biondića, kažu, vidjele su samo u novinama. Od njegove supruge ukazala su se u tvornici samo dva prugasta sakoa koja je jednom, pred kraj radnog vremena, poslala na “štepanje” svilom. Biondića će možda ipak konačno vidjeti sutra. Očekuje se, naime, da će i on prisustvovati sutrašnjim pregovorima uprave tvornice s predstavnicima radnika o “poboljšanju uvjeta rada”.

Kako doznajemo od sindikalnih povjerenika, radnici će sutra tražiti povećanje plaća, drukčiju regulaciju radnog vremena zbog problema s fizičkom iscrpljenošću te poštivanje broja dana godišnjeg odmora koji im prema kolektivnom ugovoru pripadaju.

Jedna od predstavnica sindikata, Blaženka Tomić, rekla je kako su obustavom proizvodnje u prosincu ipak postigli isplatu božićnice od 300 kuna za sve te isplatu razlike do iznosa minimalca za 20-ak radnica koje nisu uspjele ispuniti normu, pa im je plaća bila smanjena. Nadaju se da će od pregovora biti neke koristi.

Iz Uprave nam se stalno ponavlja da firma nema novca i da treba štedjeti, a štedi se uvijek na nama, pričaju radnice, no jedino Ljerka Ratković usuđuje se predstaviti punim imenom. U njezinu slučaju, kaže, odbijaju isplatiti novčanu pomoć za smrt člana obitelji iz zajedničkog kućanstva na koju su do sada imali pravo.

- Oko 80 posto nas zarađuje oko 1700 kuna mjesečno. Zbog iscrpljenosti žene nerijetko završavaju na Hitnoj, zbog ukidanja bodovne liste nemaju kontrolu nad naplatom svog rada, a plaće su već 15 godina jednake - kaže radnica koja se predstavila samo kao Ivanka.

Druge sugovornice traže anonimnost zbog straha od otkaza. Puno njih je pred mirovinom, a ima i samohranih majki po kojima, rekle su nam, Uprava najviše voli “udariti”.

Citat: › Datum objave 22.12.2006 08:32 / Sanja Modrić
Možemo bez Heruca

Na prosvjedu Biondićeve bezimene radne snage čujemo da su u elitnom Herucu plaće od 700 do 1700 kuna. Božićnice od 400 kuna dat će samo onim ljudskim mašinama koje ni jedan dan nisu bile na bolovanju. Mjesečni neto rad desetero radnika košta kao jedan Herucov skupi kaput.


Ovih dana ljudi kupuju kapute i druge debele zimske stvari. Zahladilo je i to nam treba. Kad se bira kaput, normalno je da nitko ne razmišlja o tome tko je taj kaput iskrojio i sašio, tko je umetao ovratnike i preklapao džepove. Gledamo što nam se dopada i imamo li za to novca. Ne pada nam na pamet koliko te švelje zarade, drže li ih u pogonima od jutra do sutra, rade li subotama i plaćaju li im prekovremene sate. Jasno da ne. Dosta ti je svog vlastitog kaosa, čovjek bi načisto poludio kad bi još i o tome vodio računa. No, nekidan se pobunilo oko 400 radnica i radnika Heruca i odjednom ti se taj njihov kaput nekako ogadi, skoro da bi ga bacio u vražju mater da ga nisi masno platio na sto rata.

Heruc je, dakle, jedna od najskupljih hrvatskih marki. Vlasnik je Dragutin Biondić, čiji je otac bio socijalistički direktor Heruca, ali se devedesetih vrlo lijepo snašao i u Tuđmanovoj privatizaciji društvenog vlasništva. Kupio je tvornicu i pripadajuće nekretnine, a sve je to naslijedio Dragutin. Njihovi kaputi, rečeno je na prosvjedu, koštaju pet, sedam pa sve do 15.600 kuna. Ako si baš zapeo za najbolji Herucov kaput, treba izvaditi skoro četiri prosječne hrvatske plaće. O.K., to ne kupuje svatko, ali neki da. Fina je to roba, od koje se valjda fino može i živjeti.

Svoj lijepi život u banalnoj i raskošnoj dokolici već dvaput je ukoričila nova žena Dragutina Biondića, Lana Biondić, koja jako voli sastavljati knjige i biti spisateljica. Prva je bila “Život na visokoj peti”, druga “Nova knjiga Lane Biondić”. Gospođa Biondić posvetila se, dakle, produkciji osobitih vodiča za djevojke i žene koje se žele uglaviti u malograđanski zagrebački snobovski milje te im savjetuje kako će uloviti bogate starije muževe, kako će im uzeti lovu i gdje će tu lovu trošiti u velikom stilu. Tako svoje čitateljice nadahnjuje popisom najšik mjesta za srkutanje kave, grickanje kolačića i čavrljanje s prijateljicama, recenzijama top-centara za njegu tijela tretmanima od finih ulja i čokolade, traktatima o seksi donjem vešu visoke klase bez kojega se ne smiju pokazivati svome galantnom mužiću i adresama dućana s najskupljim nakitom u gradu.

To je zbilja taktično zanimanje za jednu damu čiji suprug proizvodi odjeću, a čiji radnici mjesečno zarađuju od 700 do 1700 kuna, i za 12 sati rada dnevno i s prekovremenim satima.

Imam odličnu ideju za sindikate, udruge potrošača i Crkvu. Neka oni rade kampanje kad već ne funkcioniraju inspekcije i ostali državni kontrolni mehanizmi. Neka nam kažu koje tvrtke ugnjetavaju radnike pa njihove proizvode više nećemo kupovati i kvit
U ponedjeljak, naime, na prosvjedu Biondićeve bezimene radne snage čujemo da su u elitnom Herucu plaće te i takve. Žene plaču i mole poslodavca da im isplati božićnice od 400 kuna koje je obećao pa ukinuo i dat će ih samo onim ljudskim mašinama koje cijelu godinu nisu ni jedan dan bile na bolovanju. A to je ispravno i ekonomski opravdano. Jer Biondić je gospodarstvenik, a ne Caritas. Plaće nije dizao 15 godina jer se brine o sudbini tvornice. Nagradit će one koji se trse, a ne neradnike kao što su ovi drugi koji se hoće i razboljeti, a sada se pred blagdane deru i traže svoja prava. Kakva božićnica, kakav topli obrok za te babe koje ne uspiju ispuniti ni običnu normu.

Bilo je upravo ogavno sve to slušati. Brat bratu, Heruc isplati mjesečni neto rad desetero radnika od prodaje jednoga skupog kaputa.

Radnice kažu da su norme kod Biondića iskalkulirane za 10 sati, a ne za sedam i da ih se ne može ostvariti. Gazda onda oduzima od plaće. Za prekovremeni rad, kad ga uopće plati, daje po kunu za sat. Radna subota, prekovremeno, osam kuna?

Sve to do sada nismo znali. Znali smo jedino da je Heruc pakleno skup i da je gospođa Lana Biondić dama i književnica. Ponekad odem u Herucov tvornički dućan, gdje po nižim cijenama prodaju robu od koje je ostalo samo nekoliko brojeva, ali mislim da više neću ni to. Ja sam socijalno svjestan potrošač, a mislim da će takvih u Hrvatskoj biti dosta.

I imam odličnu ideju za sindikate, udruge potrošača, Crkvu i druge organizacije koje se staraju za prava radnika i humano uređene industrijske odnose. Neka oni rade kampanje kad već ne funkcioniraju inspekcije i ostali državni kontrolni mehanizmi. Neka nam lijepo kažu koje tvrtke ugnjetavaju radnike i ponašaju se prema njima kao prema stoci, neka im sve pobroje, pa njihove proizvode više nećemo kupovati i kvit. Ali netko nas o tome mora obavijestiti, tako da znamo i da odlučimo ako nam je do toga stalo. Nema puno koristi od toga što sindikati, Crkva i udruge općenito upozoravaju na neljudske situacije i golo izrabljivanje u dijelu hrvatskih tvrtki. Treba reći javnosti njihova imena. Javnost treba znati koje poduzeće plaća prekovremeni rad kunu na sat.

Više od 90 posto hrvatskih građana i građanki ionako ne živi ni na visokoj nozi, ni na visokoj peti kao gospođa Lana Biondić, nego mirno, strpljivo i puno puta uz razne ucjene rade za plaće kakve mogu dobiti, trenutni prosjek 4600 kuna, pet puta niže nego u najrazvijenijim zemljama EU. Pa će mnogi jako dobro razumjeti Biondićeve radnike.

Ima u Hrvatskoj, hvala Bogu, tisuće vrsta kaputa, nećemo crknuti bez Heruca. Sada će, znam, uzeti advokate i prijetiti tužbama. Ali neka se sjete da su na kapitalističkom Zapadu već vođene brojne kampanje protiv robovlasničkog rada u pojedinim tvrtkama. Najpoznatiji primjer je Nike, čija je satnica u Kini bila 0,16 dolara, gdje su radila i djeca, a s posla se letjelo ako se odbilo ionako neplaćeni prekovremeni rad ili ako bi žena ostala u drugom stanju. Kad se to saznalo, mnogi potrošači u cijelom svijetu počeli su bojkotirati Nike. Kupili su druge tenisice i nije im ništa falilo, a napravili su snažan pritisak.

Socijalno osviještene korporacije trend su u svjetskoj ekonomiji i važan stup modernoga marketinga. Bar nešto od tih principa potrebno je propagirati u Hrvatskoj. Pa da vidimo tko bez koga može - mi bez njih ili oni bez nas.

mare je napisao/la: › Vrlo slična situacija je i u drugim tvornicama tekstila, kože i galanterije. Tamnošnje radnice su predmeti izrabljivanja najgore vrste!

DanicaV je napisao/la (Pogledaj post): › zar se nismo dobrovoljno opredijelili za kapitalizam?
svi mislili da će baš oni biti kapitalisti......

DanicaV je napisao/la (Pogledaj post): › zar se nismo dobrovoljno opredijelili za kapitalizam?
svi mislili da će baš oni biti kapitalisti......

LucijaX je napisao/la: › kapitalizam je i socijalni i neoliberalni...

Citat: › No da Barr nije baš zainteresiran za dobrobit svojih novih 2000 radnika pokazuje prijedlog novog kolektivnog ugovora koji je dan Plivinim sindikatima na razmatranje, a iz kojega se briše čak 30 članaka važećeg kolektivnog ugovora. Brisanjem tih članaka, što su sindikati objelodanili svojim članovima i svim zaposlenicima, Uprava bi htjela ukinuti i važenje KU-a u novoosnovanim društvima, obveze novog poslodavca prema radnicima vezane uz statusne promjene, rješavanje bitnih pitanja za radnike u slučaju pronalaska strateškog partnera. Ukinulo bi se i skraćeno radno vrijeme ako nema dovoljno posla u nekom odjelu, reguliranje prekovremenog rada, pravo na najmanji godišnji odmor od 18 dana, pravo na godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa prije 1. srpnja, prenošenje godišnjeg u iduću godinu, obvezu izdavanja potvrde o korištenom godišnjem kod prekida radnog odnosa, kao i obvezu savjetovanja sa sindikatom o rasporedu korištenja godišnjih odmora. Uprava predlaže i brisanje tablice koeficijenata otežanih uvjeta rada, razgovore sa sindikatima o poslovnim rezultatima i mogućnosti nagrađivanja radnika, a u novom KU ne želi ni terenski dodatak od 170 kuna, te dodatak na odvojeni život od 1500 kuna. Ne želi osigurati ni mogućnost školovanja, obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja radnika, niti radnicima i sindikatima želi dostavljati važne odluke.
Za razliku od važećeg kolektivnog ugovora, više ne žele ni obvezu da isplate plaću i ostala prava ako radnik ne odrađuje otkazni rok, kao ni obvezu da vodi politiku pune zaposlenosti te izradi program zbrinjavanja viška radnika niti namjerava isplaćivati stimulativne otpremnine. Nova Plivina uprava rado bi se riješila i obveze informiranja sindikata o rezultatima poslovanja, plaćama, prekovremenom radu, kao i savjetovanja sa sindikatima o bilo kojem pitanju niti bi htjela zaštiti sindikalnog povjerenika nakon obavljanja dužnosti. Po prijedlogu Uprave, izostala bi zabrana stavljanja radnika u nepovoljniji položaj za vrijeme štrajka, kao i razgovori o eventualnoj korekciji plaća za vrijeme dok je kolektivni ugovor na snazi, a eliminirala bi se primjena povoljnijeg prava za radnike između kolektivnog ugovora i Zakona o radu. Uz navedene članke, koje bi jednostavno izbrisala iz budućeg kolektivnog ugovora, Uprava bi mijenjala desetak članaka, pa tako predlaže povećanje minimalne cijene rada od 1,6 posto (što je dvostruko manje od inflacije na godišnjoj razini), a, primjerice, u KU iz 2003. to povećanje je iznosilo 6,2 posto, a želi smanjiti i jubilarne nagrade. Otkazne rokove smanjila bi za dva mjeseca, otpremnine ograničila na najviše osam prosječnih mjesečnih plaća radnika, te sindikatima, kako ocjenjuju, umanjila i ograničila njihova prava na rad. Kao potpunu novost u kolektivnom ugovoru Uprava bi uvela ugovore na određeno vrijeme do godinu dana za provjeru sposobnosti zaposlenika te ugovore na duže od tri godine za poslove na transferima proizvodnje ili projektima. A Pliva bi svojim zaposlenicima preraspodijelila radno vrijeme te namjerava dopustiti u slučaju potrebe, prema odluci direktora, a bez savjetovanja sa sindikatima, rad do 52 sata tjedno bez prava na uvećanu plaću.