Osjećam imaginarnu prisutnost tisuće mjesta i događaja koji nemaju nikakve veze sa mnom. Ponekad su prihvatljivije od originalnosti mojih misli, ali istovremeno brkaju razmještaj nekih stvari u normalnom životu. Tome svakako moram dodati okolnosti pod kojima se nameću neki događaji. Zbog toga danas trebam izuzetnu moć zapažanja i koncentracije, kako bih eventualno u nekom budućem višku vremena, svu tu raznolikost mogao pohraniti i na miru pažljivije sagledati. Za živjeti je potrebno nadahnuće, a meni se stalno nude iluzije kao jednostavnija rješenja. Poznajući svoje sklonosti, po svemu sudeći sve ću više pristajati i s vremenom se priviknuti na njih, jer drugačije neću znati funkcionirati. Za pohvalu je što mi se toliko stvarnih i nestvarnih prizora u ovih zadnjih nekoliko godina nije uspjelo uvijek potpuno približiti.
Uputno je što više vidjeti, prikupiti što više različitih slika, jer mi se čini potrebnim sanjati u tom društvu pokretnih i nepokretnih efekata. Od kraja prošlog stoljeća pa do danas, takvom se brzinom izmjenjuju da se mašta povremeno učini stvarnom. Čitava ta zbrka nema drugu svrhu nego prilagoditi moje trenutno stanje i odvesti me u nekakav novonastali umjetni svijet. Jer kako protumačiti najezdu video zapisa i inih pokretnih i nepokretnih prikaza koje preko računala, DVD-a i televizora danonoćno opsjedaju. Skaču po sobama, liježu na kauč i kamo god krenem one su uz mene. Nekadašnji albumi su zaboravljeni, i danas prevladavaju folderi sa tisućama tuđih zabilježenih pokreta, uhvaćenih boja i nemogućih situacija. Jednom riječju, umjesto da raspolažem s njima one raspolažu sa mnom i sve što je u mojoj blizini pretvaraju u nezamislivu količinu slika. Slažu dragocjene kolekcije informacija i pretvaraju me u ovisnika, uvjeravajući na neki način moj svijet kako bez njih ništa ne može postojati.
Dok me te slike svojom ljepotom zavode uzdišem nad plavetnim visinama nepoznatih gradova. Dok pred mojim očima čitavi svjetovi zaranjaju u pamćenje, nadahnjujem se dalekim bojama i umjesto da odlučnije zagazim u tvoje opipljive parkove, ili prošećem tvojim ulicama, radije ostajem uz ilustracije putujući s izmišljenim junacima svjetovima toliko različitim od mog. Zavlačim se u njihovo mekano tkivo i sanjam ih, ali sanjanje i mogućnosti uglavnom ne idu jedno uz drugo. Zbog toga se danas tako grčevito borim za one realno sretne trenutke u kojima ti i ja znamo sanjariti. U svakom slučaju to činim teže nego što su naraštaji prije mene mogli činiti i zbog toga često puta proizlaze razočaranja. Zato su tu bezbrojne slike, kako one izvorne tako i one nestvarne. Pomažu mi sve one koje pohvatam, jer ne djeluju uvijek tako isprazno. Olakšavaju mi turobnu svakodnevnicu, pretvarajući moj otok u čaroban svijet obilja. Danonoćno ih promatram i u najboljem slučaju ako zapamtim koji od tih zabilježenih trenutka, to je za sada, na žalost, moje najveće dostignuće.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
