Pored svih dobro poznatih tjeskobnih trenutaka koji nas naporno poput sablasti svakodnevno obuzimaju, postoje i ljepši trenuci ove naše žive sadašnjosti. U njima se naša svijest ponekad našali, ali nas i oraspoloži. Pristanemo li nakratko odlutati u njezina nesvjesna prostranstva, osjetit ćemo kako nam se obećava njena bezvremena iluzija, ali za uzvrat i jamči nam našu jednostavnu prisutnost. Dovoljno za naša skromna nadanja u kojima nikada dosta neuhvatljive tišine i razumijevanja. Zato često i šutimo, jer prepušteni vođenju prema nepoznatom znamo da je ovo razdoblje prevelikog uloga i neimanja vremena za bilo što osim bezuspješnih pokušaja dobivanja vlastitog prostora u tom istom vremenu.
Posebno naglašavam istom, jer nemamo drugog vremena. To stalno promatranje naše obale po kojoj hodamo kako nezaustavljivo erodira, neumoljivo podsjeća na to koliko smo samo nesigurni. Takvo stanje svakako pogoduje onoj sablasti sa početka priče. Međutim, moj lega, ti nudiš sasvim drugačije motive za naša razmišljanja. Dok nas osluškuješ kod običnog čekanja tramvaja ili pratiš kao obične šetače, u svakom našem koraku vidiš potrebno strpljenje. Objašnjavaš nam kako ga moramo upotrijebiti, kako za njega trebamo uvijek imati vremena, i da ne smijemo žuriti kroz tvoje gusto tkivo. Polako i ravnomjerno nas učiš sigurnijem disanju i u svima nama osjećaš koliko teško podnosimo teret nasljeđa. Iz vlastitog iskustva namjerno pokrećeš naše stvarne karaktere i postavljaš nam svoj imaginaran svijet kao osnovu našeg shvaćanja. Čudne su te tvoje nepregledne misli, ali isto tako i bliske našem razmišljanju, jer od najranijeg djetinjstva po njima hodamo. One su nam često puta služile umjesto mekog ležaja, a tvoj pogled izbrazdan kišama i vjetrovima, sprječavao je napad na nas. Sve su to tvoja trpljenja koja ne primjećujemo. Bezbrojni su takvi primjeri koji nam ukazuju na tvoju brigu, ali isto tako smo upućeni na poneki trenutak u kojem si se i ti opustio.
Unutar tebe smo povezani i lako uočavamo kako se danas ponavljaju one isti razlozi s kojima smo i sami svojevremeno krenuli na neki od putova što vode ka opuštanju. Zato nemamo nikakvog razloga buniti se ako netko isto krene našim putem. Naprotiv, kad su nas takvi razlozi pokrenuli obećali smo sebi snove a oni su nam omogućili da se bolje osjećamo. Ne smijemo zaboraviti da su ti snovi još uvijek u nama i da nam upravo zbog toga ništa ne fali. Zbog njih i jesmo ovdje s tobom i ako je tebi s nama dobro, dopustimo sebi da se zajedno s tobom tako osjećamo.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
