Gubitak drage osobe

Kako se pomiriti sa činjenicom da je vama dragoj osobi ostalo par mjeseci života?
Kako joj dati nadu da će možda biti bolje i dati joj do znanja da se treba boriti,a ne odustati?
Kako ju gledati svaki dan u bolovima znajući da joj ne možete nikako pomoći i da vam umire pred nosom?
Kako prepoznati osobu kojoj bez imalo srama,boli i sažaljenja možete reći sve što vas muči u vezi toga?
Kako pričati s drugim ljudima o tome a ne pustiti prokletu suzu?
Kako?
Zato pitam Vas,drage forumaše,da mi kažete kako da ja to izdržim?
Kako,kad ga prokleto volim i ne bi mogla zamisliti život bez njega?
Kako,da gledam u oči dragoj mi osobi kada znam da za par mjeseci neće biti,tu kraj mene,a bio je u ovih mojih 20 godina života?
Kako da povjerujem u to?Ne mogu to držati više u sebi,mrzim ovaj jebeni život,dala bi svoj ako treba za njegov....
Malo se glupo osjećam što to pišem ovdje,lakše se iživiti na jadnoj tipkovnici ali nemam snage reći to ljudima...
Kako da nastavim živjeti ovaj jebeni život kad znam da za par mjeseci,možda tjedana,a možda dana neće biti osobe zbog koje sam dospijela u ovaj svijet?

Legice jel ti to ozbiljno?!
Sad si me zbedirala...
Pa o čemu se radi?!

Poppy je napisao/la: › Legice jel ti to ozbiljno?! Sad si me zbedirala... Pa o čemu se radi?!

sve sam rekla....nemam šta više ....

Ja sam to nedavno prosla i mogu ti reci da nema nacina da ti bude lakse i bolje.To je situacija u kojoj si u pat poziciji,nema izlaza i rjesenja.Moj savjet ti je da napravis sto i ja,sve svoje slobodno vrijeme sam provodila sa njim,brijala ga,masirala i jaaako puno pricala,zabavljala pricama sa posla i iz grada.Nocima sam bila sa njim budna i nije mi bilo tesko,sada sam sretna zbog toga jer sam njegove zadnje mjesece provela sa njim najkvalitetnije koliko je to bolest dopustala.Razumijem kako ti je jer dok sam citala tvoj post prepoznala sam sebe. Budi hrabra!

Ne znam kako je to.
Nikada nismo dovoljno stari da se oprostimo od osoba koje su nas stvorile.
Ali mislim da si borac. Suze nisu znak slabosti.
Teško je reći bilo što pametno jer ne možemo biti u tvojoj koži.

možda i djelomično znam kako je to...
zato sam tu,00.00-24.00 ili iza ugla kad god imam bar rame za plakanje i dva dobra uha...
Pusa!

....teško je kad znaš da ceš nekoga izgubiti.....pogotovo nekoga tko ti je takoreci sve na svijetu....posebnu težinu svemu tome dodaje cinjenica da toj osobi ne možeš pomoci....u smislu njenog oporavka.....znam da ceš sad pomisliti da je lako meni sad tu nešto napisati....al da si ti ipak ta koja mora to proživljavati....al vjerujem da trebaš skupiti toliko snage da se barem pokušaš ponašati u stilu kao da ne dolazi nikakav kraj.....jer i toj tvojoj osobi u svakom slucaju ne treba tvoj tužan izraz lica......

tu situaciju sam i ja imala nedavno. jednostavno neopisivo.

trebaš biti hrabar kad vidiš osobu, a najradije bi plakala. još i sad su mi pred očima njegove plave oči kako me gledaju gdje izlazim iz sobe. nije ni trepnuo, cijelo vrijeme. pogledom me pratio, a riječi nije mogao izogovoriti da se oprostimo.

ne mogu si oprostiti što nisam imala snage išta reći, što sam mislila da ću i sutra doći, što....

znao je da ga volim. sad dok pišem ovaj komentar grlo me steže.....

nema dana kad ne pomislim na njega. ali što je bilo bilo je. dao mi je ne zaboravne trenutke.....

ne znam

dozivio sam to sa tri drage mi osobe ,i bio prisutan do zadnjeg minuta ,bez suza ali sa bolom u srcu ,jer oni ipak imaju neku nadu u dnu duse ,a mi znamo da im nema pomoci i da je pitanje momenta ,,,,,tesko je jako tesko ,ali ipak to je deo zivota i treba imati hrabrosti i snage prihvatiti bolnu realnost ,takav je nas ljudski zivot

Teško je išta utješno sad reći/napisati...u ljudskoj je psihi da se teško miri sa činjenicama i događajima koje nam nisu pozitivne... ali to je nažalost život,ona mračnija strana ...neka te kroz sve to sad vode misli i sjećanja na tih 20 divnih godina jedinstva i sklada kompletne obitelji ...znam da nije neka utjeha,ali zamisli si da si jedna od "sretnica" koja je imala priliku upoznati osobu koja te stvorila,koja je sve te godine i fizički i psihički bila uz tebe...
I nemoj se glupo osjećati što to sad pišeš i ne možeš izgovoriti .. shvaćamo te i uz tebe smo legice...

Gledaj.... necu ti nista pisati posto sam ti vec sve rekao... potpisujem sve komentare.... drzi se, uz tebe smo....

Ima nas mnogo koji svoje nismo niti upoznali.
Ima nas i koji svoje nismo upoznali, iako smo sjedili za stolom dnevno.

Ako si imala 20 godina budi zahvalna...
Ako imas jos 2 mjeseca, slavi ih...

Znam da je teško, ali shvati da barem imaš priliku da se oprostiš. Neki ni to nisu imali.

mont je napisao/la (Pogledaj post): › dozivio sam to sa tri drage mi osobe

Mont, jel' gore ako ta (uvjetno rečeno) agonija traje ili kad se dogodi naprasno, odjednom...?

Razmišljao sam o ovome, pa mi se čini... Ovako se bar možeš oprostiti, to je prilika za izmiriti se...