Predvečerje

Dan još cijedi zadnje kapi sunca iz sebe i negdje na pola puta od tvog ruba i udaljenih obrisa sumraka ulazim u predvečerje. Naslonjen na mirnog stogodišnjaka upijam iskustvo bezbrojnih godova i slušam šuštanje njegovih krošnji. Zrak me opkoljava i poput povjetarca miješa u meni mirise zemlje i vode. Plavo nebo Slavonije otvara moju dušu i otiskujem se pogledom podno samog svoda. Tamo na visoravni horizonta gdje ptice prkose odolijevajući mirnom sutonu, sjede godine za koje se odavno pripremam. Čekaju me, jer sve što sam spoznao i naučio, napokon ima svoje konkretne razloge. Za razliku od nekih davnih vremena više se ne skrivam i ne bježim od samog sebe. Taj oporavak je početak ostvarivanja dugo očekivane nade, jer konačno ulazim u svijet u kojem moje iskustvo dobiva puni značaj.



Od najranijih pupoljaka do današnjih dana napinju se moje grane kako bi uhvatile što više sunca. Dugujem život tom darežljivom svjetlu i sretan sam što udovoljava mojim skromnim zahtjevima. Već neko vrijeme svjesno koračam drugom polovicom šume, ali nikada do sada nisam osjetio takvu smirenost i opuštenost. Doduše, postoje neki tragovi koji me još uvijek zbunjuju, ali trajnu iskonsku vrijednost nosim u sebi. Drago mi je što nisam izgubio hrabrost niti samopouzdanje i što dobro poznajem svoje tijelo. Drago mi je što razumijem i prihvaćam razloge zbog kojih moje tijelo sve učestalije traži odmorišta. Tvoje tijelo ne poznajem tako dobro, ali mi se čini kao da je oduvijek u cvatu i mlado. Znam da nikada nećeš stići do druge polovice šume a kamoli na njen kraj. Ja hoću, to je prirodno. Zato kad god mi sunce dodirne srce, zahvaljujem mu koliko mogu.

Iako se itekako razlikujemo, imamo puno toga zajedničkog. Ipak smo obojica izrasli na sjajnim ravnicama Slavonije. Mirisi kestenja, dudova i lipe stalno se miješaju u nama kao što se miješaju blato i korijenje starih hrastova. Zato kad jedno tijelo odsjedne na zlatne rubove polja i ono drugo odmah kraj njega pronađe svoje mjesto. Kad s krovova tvojih kuća odjekuje tišina uvijek prisutnih oblaka i ja s lakoćom ispisujem njihovu prisutnost u svojim očima. I na taj način se naslanjamo jedan na drugog, kao što se asfaltne ulice nastavljaju po tragovima sokaka čiju prašinu nikada ne smiju zaboraviti.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta

nekog sustižu godine?.....lijepo napisano

Latinska poslovica kaže: " Tko stari, neka ne želi biti nikome ugodan, dosta je da ne bude težak ". Vjerujem da bi stari Latini danas promjenili mišljenje, pa bi poslovica otprilike glasila: " Tko stari, neka mu drugi požele ugodnu starost, jer dovoljno je biti sam sebi težak ".

prekrasan tekst, samo šteta što ga prati fotografija ovako sumorne, prašnjave i ogoljene ulice