Citat: ›
Ima plavu kosu i plave oči, godinu dana je stariji od mene i svaki dan me zove točno u vrijeme Santa Barbare, ali meni se više ne da s njim pričati jer živi daleko od mene. Što da napravim kako bi me prestao zvati?, otprilike je bio sadržaj problema koji je morio autoricu ovog teksta prije nešto više od 15 godina.
Danas smiješno, ali tamo negdje sredinom 90-ih trnci bi me prolazili kad bih čula uvodnu melodiju Santa Barbare i obavezno bih držala telefon u ruci da se prva javim kad zazvoni. Za rješenje, mislila sam, nema druge negoli pitati Lastana.
Pismo ipak nikad nisam poslala (dobrim dijelom iz vlastite paranoje jer sam bila sigurna kako će svi znati da sam to ja), a za ljubavne probleme Lastan je bio zapravo specijaliziran i mnogim generacijama jedini kojeg mogu tako nešto pitati. U ime svih tih generacija koje su odrasle uz njega, Lastan nakon gotovo četiri desetljeća prvi put otkriva svoj identitet.
“Ne treba više mistificirati Lastana”, kaže danas 72-godišnji Rudi Aljinović, originator malog pjegavog dječaka koji je tolikim tinejdžerima riješio ljubavne i ine jade.
Cijela je priča, prisjeća se, započela 1969. godine kad je tadašnjem uredniku Modre laste, Dragutinu Brigljeviću, predložio rubriku koja će postati tinejdžerska Biblija. Brigljević je, kaže, prihvatio njegovu ideju do koje je došao na temelju iskustva iz Plavog vjesnika gdje je 1965. pokrenuo rubriku Sastanak na šestoj.
- Bila je to stranica mozaičnog karaktera i dobrim dijelom u kontaktu s čitateljima. Kad sam Brigljeviću predložio ideju s rubrikom koja će pružati razne ideje, igre, praktična rješenja od izviđačkih štoseva do uređivanja školske torbe, odmah je prihvatio moju ideju. Rekao sam neka se zove Sastanak s Davorom, Milanom, Jadranom, svejedno s kim, a tad je Brigljević rekao neka bude Lastan.
Dakle, ako sam ja Lastanu otac, Brigljević mu je bio kum - opisuje Aljinović kako je nastao Sastanak s Lastanom kojemu je lice dao Ivica Bednjanec. Njegova je ilustracija, kaže Aljinović, dugo čitatelje držala uvjerenima da im na pitanja zaista odgovara jedan njihov vršnjak.
“Dragi Lastane! Volim jednu djevojčicu iz susjednog sedmog razreda, ali ona za mene ne želi ni čuti. Što da radim?”, napisao je 70. Josip V. iz Karlovca. Lastanov je odgovor bio: “Ništa!”.
- Bilo mu je jasno. Ako pet puta kucaš na ista vrata... - prepričava ovo pismo danas sa smiješkom Aljinović, koji bi Josipu V. i danas jednako odgovorio.
Kratki i jednostavni odgovori na velike brige tipični su za najpopularniji dio Sastanka s Lastanom, podrubrike Među nama. Rješavanje ljubavnih jada i otvoreno progovaranje o tinejdžerskim noćnim morama, poput prve menstruacije, lansiralo je Lastana u najboljeg prijatelja tadašnjim tinejdžerima.
- Klinci su se počeli masovno javljati, i kako se razvijala rubrika tako je raslo prijateljstvo s čitateljima. Modra lasta je onda imala nakladu od stotinjak tisuća primjeraka i mjesečno je u prosjeku dolazilo 300, 400 pisama.
Redakcijski tajnik uvijek je prethodno obavljao selekciju i eliminirao ona pisma koja su temom već bila obrađena, a meni je dao širi izbor od nekih 40-ak pisama koja sam onda nosio kući gdje sam uz pisaći stroj radio na njima. Tako se to počelo razvijati - priča Aljinović o rubrici koju je, kaže, karakterizirao otvoreni pristup zbog kojega je i postala popularna.
Prvi put je tada u jednom dječjem listu pisano, primjerice, o menstruaciji, a Aljinović je takve “probleme” rješavao uz pomoć priručnika o zdravlju. Bio je to, kaže, prvi proboj tema intimne prirode u našem dječjem tisku.
- Djeci se tada obraćalo kao malim bićima koja trebaju biti poslušna, papati juhicu i ne smiju ništa odbijati. Nisam se htio spuštati na tu razinu i čuvao sam se autoritativnog obraćanja. To je bio smisao te rubrike koja nije imala strogost profesora. Djetinjstvo je lijepo kad se gleda iz današnje perspektive, ali za dijete su čak i male stvari vrlo velike, i mali problemi za dijete su vrlo veliki.
Zadržati sjećanje na to omogućilo mi je jedan takav neposredan pristup - kaže Aljinović koji se očekivano “specijalizirao” za ljubavne probleme. Tuge ljubavnog života, nastavlja, bile su glavna tema. Svaka nova školska generacija imala je nove ljubavne jade pod koje su se Lastanu potpisivali sa Žalostan, Nesretna, Razočarana... To je dovelo do “dekreta”, prisjeća se Aljinović koji je tada u školskoj godini 1972./73. napisao “Naredbu br 1” kojom je zabranio takve nadimke.
Pismeni kontakt bio je obvezan jer je Lastan sve do danas ostao misterij, a mnogi su pokušavali doći do njega. Sjeća se da su ga u redakciju došle tražiti dvije djevojčice koje su rekle da moraju nešto u povjerenju reći Lastanu, ali ga nisu zatekle u redakciji. Samo je jednom osobno upoznao jednu djevojčicu koja ga je potražila u Modroj lasti.
- Imala je ozbiljan problem, jednu tešku obiteljsku situaciju. Saslušao sam je i s njom otišao školskom psihologu jer je to bio zaista težak problem - priča Aljinović o djevojčici koja je tada najviše povjerenja imala u Lastana.
Tajanstveni Lastan intrigirao je mnoge pa su pitanja o njegovom izgledu također bila česta, a Aljinović se sjeća i skupine učenika koja je u posjetu Školskoj knjizi gledala tko bi mogao biti Lastan, pa su ga “prepoznali” u jednom ilustratoru. Mistika je bila, kaže, stav redakcije, a niti njegovi prijatelji nisu znali da je upravo on Lastan i puno puta se zatekao u društvu kada bi njegov novinarski lik bio tema razgovora.
- U jednoj skupini naših prijatelja, kad smo išli na skijanje 1978. u St. Jakob u Istočni Tirol, bila je jedna djevojčica iz Plitvica. Zvala se Dragana, i sjećam se da je imala otprilike 13 godina. Kako smo se skijali po cijele dane tako se često događalo da smo se više puta našli u istoj vučnici, a ona me ispitivala poznajem li možda Lastana.
Rekla mi je da mu je pisala nekoliko puta i bila je razočarana jer nije dobila odgovor - prisjeća se Aljinović kojeg su četiri godine prije Dragane raskrinkale sestre s Hvara. Ploveći otkrio je uvalu Pokrvenik na sjevernoj strani tog otoka, gdje se kasnije vratio, unajmio kuću i radio na feljtonima. Morao je odraditi i Lastana za prvi i drugi broj te godine, a dvije djevojčice, sestre koje su zvali nadimcima Roli i Sekica, slučajno su vidjele rukopis na stolu.
- Otvoreno smo razgovarali o Lastanu i rekao sam im da to ne šire dalje. Sjećam se da smo jedanput išli brodom u Makarsku i da sam cijelim putem morao pričati o Lastanu, ali znam i da nisu izdržale sačuvati tu tajnu. Prije nekih šest godina Sekica, danas odrasla i majka, nazvala me jer se zatekla u Zagrebu s djecom i htjela ih je upoznati s Lastanom - priča Aljinović koji je neka praktična iskustva za odgovore na tolike dječje probleme, kako kaže, stekao iz druženja s nećacima. Sam nije otac i cijeli je život, kaže sa smješkom, u ozbiljnim vezama. Da je realizirao očinstvo siguran je da bi imao još veća iskustva, ali svejedno je znao pronaći mjeru za pravu komunikaciju sa svojim čitateljima.
- Svaki odrastao čovjek jednom je bio dijete. Neki to zaborave, ali oni koji sačuvaju sjećanje na djetinjstvo i taj osjećaj, u velikoj su životnoj prednosti jer im je život bogatiji i ispunjen s više vedrine.
Ako je čovjek sačuvao sjećanje na djetinjstvo, na brige koje su ga onda morile, na ono kako je stjecao i gubio prijateljstva, ako se sjeća one zasljepljujuće svjetlosti prve ljubavi, onda se može vratiti na razinu djeteta i s njim ugodno razgovarati. Mogu biti ravnopravni partneri u razgovoru, a zahvaljujući svom životnom iskustvu, djetetu može dati i neki korisni savjet - rekao je Lastan koji je zaključio i da je prošlo dovoljno vremena za kraj njegovog misterija.
S Lastanom se rastao deset godina nakon osnivanja, kad je rubrika postala redakcijski rad. Na tajnovitosti se ipak inzistiralo sve te godine baš kao i danas, kad su pisaći strojevi daleka prošlost i kad se Lastanu može poslati e-mail. Tajnoviti moderni Lastan na naš e-mail nije odgovorio.