To što hodam ulicom često puta pognute glave ne znači ništa posebno, jednostavno sam zamišljen i na takav način lakše pronalazim potrebno vrijeme. Netko može pomisliti, podsvjesno se bojim ako mi se neka slika usput dopadne da ću morati zastati. Naprotiv, uglavnom i kad usporim, većinom ih samo pogledom dotaknem. Nije u pitanju sigurnost u tebe, jer pokazalo se točnim koliko su tvoje ulice prijateljski raspoložene, pa slobodno mogu po njima hodati. Barem je tako bilo do sada, ali sam u zadnje vrijeme primijetio kako je oprez itekako potreban zbog silnih iznenađenja koji svakim danom niču kao gljive poslije kiše. Na primjer, unazad nekoliko mjeseci kao da ih je mađioničar izmađijao, preda mnom neprestano izranjaju nova i svako odvlači pažnju od tvoje standardne ljepote. Zato u zadnje vrijeme dobro pazim kako se ne bih previše opustio, a još manje se usudim biti nepripremljen.
Moram priznati, moj lega, naviknut na tvoju mirnu ljepotu pokušavam svoj hod privikavati na takva neplanirana stanja, ali to mi ponekad oduzima puno energije i odvlači pažnju. Možda je takvo naprasno buđenje neminovno kako bih te još bolje upoznao ili godine s kojima se sve više družim same po sebi traže sve više opreza i podrazumijevaju manje vremena za mene. Kao nekada i danas je u meni prisutno povjerenje prema svemu što nudiš, ali sad mi je ipak potrebno više prostora za prihvaćanje svega onoga što se dnevno petlja pod mojim koracima. Možda je to prvi znak nesigurnosti ili nekakvog straha da neću uspjeti sve obuhvatiti onako kako bih želio. Tamo negdje u nekom skrivenom kutku svih naših razgovora titra realna misao u kojoj si davno najavio da će svaki moj doživljaj biti uskraćen minimalno za jedan trenutak. Nisam na vrijeme to shvatio i zbog toga sada umjesto lagane promjene, glasnije nego inače, primjećujem u sebi kako svaki pomak neminovno ostavlja neizbrisivi trag.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
