Staro željezo

Imam staru perilicu za rublje. Stara je sigurno 25 godina, u biti toliko je imala prije 10 godina kada smo je namjeravali baciti. Kao svaki drugi ''Hrvat-katolik'' i domoljub odlučili smo, otac i ja, tu istu perilicu odvesti ''negdje'' u prirodu da se sama u miru razgradi. Naši su planovi brzo propali jer nas je baš ''tamo negdje'' dočekala policijska patrola i pitala jel' mi to možda idemo bacit staru perilicu i zagadit okoliš? Stari je onako polublijed izmucao nešto kako smo upravo krenuli do bake odvest joj perilicu, i kako ona živi tu negdje, i kako je mali (tj. ja) morao na wc, i kako smo zato stali...

Odustali smo od toga nauma, međutim entuzijazam nas je napustio tek nakratko. Sutradan smo odlučili odvesti perilicu do bajera i tamo ju potopiti. Na našu žalost došavši tamo uvidjeli smo kako je bajer pun eko-aktivista koji su ga baš tada odlučili očistiti od smeća i urediti. Shrvani otac i ja odlazimo kući i bacamo perilicu na tavan gdje još uvijek stoji.

Zašto vam to govorim? Nedavno me jedan događaj podsjetio na našu avanturu. Riječ je o potonuću restorana ''Mirna luka''. Kao što svi znate taj restoran tone već mjesecima i nikako da ga Drava proguta. Ono što sam ja zamijetio je kako svi govore o velikoj šteti koju je pretrpio vlasnik, a nitko ne spominje ono što je meni palo na pamet. To je šteta koju trpi svaki onaj koji voli ovaj grad i koji ne želi da takva rugla unakazuju lijep prizor koji se pruža cijelom promenadom.

I tako ja čekam da netko nešto spomene, da shrvan tugom vlasnik pohita brže-bolje spasiti skupu investiciju ili barem ono što je od nje ostalo. Međutim ništa se ne događa, sve stoji, ljudi su se već navikli na to da polupotopljeni restoran bude ruglo promenade i nitko ništa da poduzme. Barem je komunalni redar mogao nalijepiti kaznu za onečišćavanje rijeke. Ja se sad pitam jesmo li otac i ja pogriješili pokušavši poskrivećki baciti staru perilicu, kad se kod nas staro željezo javno postavi da pluta i čeka se da samo potone.

Najžalosnije je što su se kod nas ljudi već navikli na takve ''bisere'' i što ih prihvaćaju kao svakodnevicu.

Quetzalcoatl

Foto: Cacan

ako oni glupi amerikanci od svakakvog govneta mogu napraviti atrakciju....zašto kod nas nema sposobnih ljudi da od ovoga naprave atrakciju....

tamna strana je napisao/la (Pogledaj post): › ako oni glupi amerikanci od svakakvog govneta mogu napraviti atrakciju....zašto kod nas nema sposobnih ljudi da od ovoga naprave atrakciju....

POTPUNO SI UPRAVU.

nikada mi nije bio jasan mentalni sklop (ili njegov izostanak) ljudi koji ostavljaju okolo svoje smeće... srce me boli kad vidim hrpetine plastičnih čaša po promenadi, trim stazi... a pogotovo nakon 1. maja, kada je svo zelenilo oko grada puno plastike. muka mi je od imbecila koji ostavljaju glomazni otpad na divljim odlagalištima, ali i onih koji ni ne trepnu kad se na dravi pojavi ogromna masna mrlja... što se događa nekoliko puta godišnje.
jednostavno ne vjerujem da su ljudi u stanju biti do te mjere neodgovorni, primitivni, egocentrični i da im može biti toliko svejedno... ne razumijem to ograničeno razmišljanje (ili opet nedostatak istog) i kako im ne padne na pamet da to smeće bačeno okolo na neki način ostavljaju svojoj djeci da u njemu grcaju.... fuj.

Ispričat ću vam jednu priču:

Prije par godina, u blizini gdje radim, sam svaki dan gledao jednu veliku hrpu šute i smeća u zajedničkom dvorištu nekoliko stanara i poslovnih objekata. U toj hrpetini je stvarno bilo svega. Od stakla, cigala, hrđavih armatura, puloraspadnutog drveta sa interesantnim šiljcima i još štošta, s obzirom da su neki stanari odlučili tamo baciti i svoje smeće i, naravno, još netko tko je uvidio priliku. Najveće zlo je bilo što su se mala djeca (4-7 godina), iz istih domaćinstava, igrala na toj hrpetini.
Stanari su bili nižih financijskih mogućnosti, no to ne opravdava situaciju.
Jedan dan smo se moji prijatelji i ja okupili s namjerom da to očistimo jer smo se brinuli za tu djecu, a i bilo je vrlo upitno što se još nalazi u toj hrpi. Npr. štakori, miševi i sl.
Za početak smo pitali stanare, smijemo li mi to dirati, odnosno počistiti, da nebi ispalo da nekome još nešto i krademo. Stanari su se složili i mi smo naručili kamion.
Kada smo počeli čistiti, smeću nikada kraj. Napunili smo prvi kamion al nismo sve mogli utrpat. Cijena još jedne ture je bila 200 kuna, a mi smo svi zajedno imali još 120 kuna.
Odlučim se da pitam stanare da nas malo poguraju, ono svako po 10-20 kuna i nakupit će se.
Na moje iznenađenje, njima se to nije svidjelo i nisu htjeli ništa dati.
Uspijem se ja dogovoriti sa tipom za kamion da mu kasnije dam novce, jer sada nisam imao više, samo da završimo taj posao. I tip pristane.
Završili smo mi taj posao, napunili dva kamiona zapremine 4 tone i dvorište je napokon izgledalo čisto i sigurno za tu dječicu.
Slijedećeg dana dolazim na posao, a tamo me čeka pisamce i čudan pogled mog šefa upućen naravno meni.
A u pismu piše:
Dragi susjed,
Ubuduće gledaj svoja posla i nediraj što je naše jer to nije tvoja briga. I još par rečenica koje neću citirati jer sadrže preko nekoliko uvreda i glupavih izmišljotina koje su me skoro dovele u vrlo neugodan položaj pred šefom. Sva sreća pa imam normalnog šefa koji nije idiot i dobro mu je poznata situacija.

Pouka dana: Kad vidiš tak nešto, nemoj zasukat rukave, zovi komunalce i sanitarnu... i po mogućnosti novinare

Walter, odlična priča.

To je onaj primitivizam koji ja često spominjem, one sitne iskompleksirane duše, znaju da su ništa u svijetu, ali zato moraju bit bogovi u svom smrdljivom dvorištu makar to išlo i na njihovu štetu, a ako je na štetu njihovih susjeda, tim bolje.

@ WalterWolf: Koliko dugo je to dvorište ostalo čisto? Neki vrag mi šapće da bi ljudi takvog mentalnog sklopa bili u stanju ponovo "dići hrpicu"!!!
Bdw, žao mi jedino što te je ta škola koštala parsto kuna koje si lijepo mog´o zapit s ekipom.

sexyback je napisao/la: › @ WalterWolf: Koliko dugo je to dvorište ostalo čisto? Neki vrag mi šapće da bi ljudi takvog mentalnog sklopa bili u stanju ponovo "dići hrpicu"!!! Bdw, žao mi jedino što te je ta škola koštala parsto kuna koje si lijepo mog´o zapit s ekipom.

za divno čudo nisu više taložili svega i svačega, no "ugodni odnosi" su nastavljeni do današnjeg dana i nevjerujem da će se promijeniti