"Svaki pojedinac, lokalna zajednica, privredni sektori, privatne, javne, nacionalne, međunarodne i nevladine organizacije, obvezni su i imaju interes edukacijom mijenjati svijest i vlastitim primjerom pridonositi zaustavljanju nepromišljenog ili namjernog pustošenja i uništenja."
Kofi Annan, bivši glavni tajnik UN-a
Zabrinjava vas sječa drveća (?!), brisanje gradskog zelenila, ogoljivanje ulica i opća betonizacija? Ma dajte, koga briga za biljke… Doba je izbora, političke borbe, jagme za novcem i materijalnim bogatstvom, svekolikog prestiža. Prvo smo bili grad na kantama i kontejnerima, onda smo postali grad slučaj, uskoro ćemo biti grad betona i „čačkalica“. Gundulićeva, Vinkovačka, Vukovarska, Zrinjevac, Tomislavov park, Trg bana Jelačića, uskoro i Europska avenija…, odraz su politike „uređenja“ grada iz koje je isključeno znanje i stručnost.
Kesteni u Vinkovačkoj
Drveće u Vinkovačkoj posječeno je radi izgradnje tramvajske pruge. Nisam mjerodavna procjenjivati projekte prometnih rješenja, ali zasigurno se moglo naći bolje od tog starog, ponešto prepravljenog, koje si pripisuje više generacija političara.
Posječena su stara stabla divljeg kestena koji, zbog izloženosti kestenovu moljcu mineru, danas u cijeloj Europi traži posebnu njegu. Zato ga je nužno prskati insekticidima u točno određeno vrijeme tri do četiri puta godišnje. Bez prskanja, divlji kesten izgleda kao da usred ljeta priziva jesen, iscrpljuje snagu iz godine u godinu i postupno umire.
Gradske vlasti nisu pokazale svijest o potrebi većeg izdvajanja za skrb o gradskim biljkama. U takvim okolnostima teško je presuditi je li uklanjanje drveća u Vinkovačkoj bila pogreška. No, to je svakako bilo kašnjenje zamjenske sadnje, bez obzira radi li se o drvoredu ili živoj ogradi.
GUP je srušio
U Gundulićevoj ulici stabla su srušena radi izgradnje biciklističke staze. Građani se bune i pišu peticije, političari su to iskoristili u predizbornoj kampanji, a sječa je ionako predviđena GUP-om koji je bio na javnoj raspravi. Stoga birokrate odgovaraju kako se ništa ne može napraviti. Je li uistinu tako?
Ako se GUP-om od Gundulićeve pravi sunčaonica i ljetna sauna, onda je to pogrešno, pa bi bilo mudro priznati grešku i vratiti drvored. U timovima koji u naprednom svijetu osmišljavaju hortikulturne projekte, odavno rade i stručnjaci za hortikulturu koji nisu priučeni poput ratara, arhitekata i građevinara koji u nas sjede u gradskim poglavarstvima i potpisuju takve projekte. Ako se sada pokušava ispraviti greška s osnivanjem regionalnog odlagališta otpada, a što bi nas stajalo puno više, zašto se to ne učini i s Gundulićevom? Napokon, zašto su u toj ulici potkraj prošle godine uzalud (i nestručno) orezivali stabla, ako su znali da će ih ove zime posjeći? Je li stoga što se zapovijed Jurišnika mora izvršiti, makar padale i sjekire?
Orezivanje Vukovarske je noćna priča, metaforički i doslovce. Zamislite kako to izgleda usred noći, bez propisanog osvjetljenja, pod uličnom rasvjetom? A zakon jasno kaže da se noćno orezivanje obavlja pod reflektorom koji mora osvijetliti prostor visine stabla koje se orezuje, a radnik mora imati rasvjetu i sa zaštitne kacige. Nepropisnim orezivanjem nije samo lošim rezovima ugrožena vitalnost drveća, nego je ugrožena i sigurnost radnika, te upitna stabilnost jednostrano orezanih stabala. O estetici da i ne govorim.
Parkovi kao poligon
Jurišniku palo na pamet, pa je i Park kralja Tomislava osvanuo orezan. Uništena je sva donja etaža krošnji, jer različite su vrste jednako orezane. Poneki su rezovi krivo usmjereni, ali koga briga. Počnu li truliti na tome mjestu i uginu li za dvadesetak godina, neka naša djeca o tome brinu. Kod takvog posla znalcima se podigne kosa na glavi. K tome, iznimno opasno stablo i dalje prijeti u Parku kralja Tomislava, a kad će…, ne zna se.
A Park Zrinjevac? Zamislite savršen poligon za iznenadno uvježbavanje skrbi o drveću. Pa što ako pogrešno orezujemo, zalijevamo svu silu cvjetnih gredica (tko ih samo i koliko plaća, kada nisu bile u Programu javnih zelenih površina Grada za 2007. godinu?), a ne stižemo zalijevati mlado drveće posađeno u proljeće, pa se, naravno, posuši. Onda se pitamo kako bez vode nije preživjelo ljetne vrućine!? I tako, u prepucavanju „tko je kriv“, vrijeme prolazi.
Lipov hlad
Stabla na Europskoj aveniji srce su zelenog Osijeka, ali stara su i, prema jednome mišljenju, treba ih posjeći. Kako bi bilo kada bismo poubijali sve starije od 60 godina, uključujući vašu majku i baku, iako još mogu kvalitetno živjeti?
Duga je Europska avenija i valja po njoj hodati za žarkog ljeta. Ondje se već godinama, prema potrebi, zamjenjuju stabla i s tim treba nastaviti redovito i stručno, zalijevajući posađene mladice! Opasne grane moraju se orezati kako bi se nastavilo živjeti u lipovom hladu. Tako se neće dogoditi da još jedno stablo padne na obližnju kuću, poput onoga što je palo na Očni odjel KBO-a. Stručnjaci znaju procijeniti je li stablo opasno, a hoće li u drvoredu živjeti baka, majka i unuka lipa, u ovako promjenljivoj klimi nije problem. Naprotiv, starije krošnje dobrodošla su zaštita bebi lipe koja mora doživjeti više od 120 godina! Budu li ljeta sve toplija, drvoredi će se morati obnavljati na takav način.
Zelen(kast)i
Prošle me godine put nanio na Trg bana J. Jelačića. Ispred Cvjećarnice „Fantazija“ radnici su sjekli dvije lipe tek uzletjele u carstvo zrelog drveća. Bila su to prekrasna, zdrava stabla, prsnog promjera desetak centimetara. Sjekači su im tek počeli „obrađivati“ krošnje, a na moje zapanjeno: „Što radite, dečki?“, rekoše mi: „Ne morate vi baš sve vidjeti“.
Na svu sreću, više nisam bila dio tima UNIKOM-a. Za sat i pol vratila sam se s fotoaparatom, no panjevi su već bili izvađeni, što je bilo sumnjivo prebrzo čak i za RJ Zelenilo. Snimila sam prazna mjesta na koja su potom prenesene dvije klupe s tržnice. Ne pola metra lijevo ili desno, kako bi se sačuvala dva stabla, nego točno ondje gdje su rasla. Naknadnom provjerom saznala sam da Grad nije izdao Rješenje za sječu. Ima li ova priča repriza?
I kada već pomislite da je priči kraj, eto maestralnog poteza dirigenta iza zavjese. Odnekud je iskopan zahtjev Zdravka Peke, predsjednika Zelenih, za uklanjanjem dva drveta koja mu smetaju. Malo je pripomogao i Jurišnik, pa je sve leglo s odrezanim drvećem. Tko će sada Zelene shvatiti ozbiljno, kada traže sječu, umjesto sadnje? Salto mortale za Peku i još jedna recka u životopisu Jurišnika.
Svako stablo ima pravo na smrt ako je bolesno, staro i opasno, ako nam ne može služiti ili u miru postojati. Da ih ne bismo rušili zbog sitnih interesa, propisan je put kako se to radi. Taj bi put morao poštovati svaki odgovoran čovjek, posebice tvrtke za održavanje javnih zelenih površina. No, one bi redom sjekle stabla u poznim godinama, bila zdrava ili bolesna, jer sigurno je sigurno. I tko im može reći da nam nisu omogućili sunčanu budućnost?
Piše: mr.sc. Jasenka Vizentaner, dipl. ing. šum.
Nebitno
Muško
