Govoreći kao svjedok u nastavku suđenja za ratne zločine počinjene nad osječkim civilima 1991. i 1992. godine, što se
Branimiru Glavašu i ostalima vodi pred
Županijskim sudom u Zagrebu, bivši je osječki gradonačelnik,
Zlatko Kramarić, obznanio do sada nepoznate i manje poznate detalje.
Tako smo saznali da su ga u ta olovna (po)ratna vremena, zarad mirotvorne politike (pro)zvali
Gandhi; kako se nije „miješao u obranu“, osim što je pružao logističku potporu, pa nema neposrednih saznanja o bilo kojem događaju za koji se terete Glavaš i suokrivljenici; da su, istina, prvo dolazile vijesti o „upadima u kuće civila, a kasnije i nestancima civila“, pa je gradonačelnik logističar, alias
Gandhi, od policije zatražio da to istraže, jer „ institucije moraju funkcionirati“.
Faktografija i impresije
U iskazu policijskim istražiteljima i u svojoj knjizi „Gradonačelniče, vrijeme je...“ (Zgb. 1993. g.), Kramarić je govorio i pisao posvema nešto drugo.
Kako to već biva u (lošoj) literaturi koja se bori za bolju prošlost (a, ne zaboravimo, Kramarić je profesor Teorije književnosti), kada po Pirandellovom naputku „šest lica traži (našeg) pisca“, u ispreplitanju mašte i činjenica neizbježno dolazi do kratkog spoja. A kada se s(a)vjesno izbrišu granice između prošlosti i sadašnjosti, i evidentne laži poturaju kao istine, u glasnom sudaru padaju sve maske. Što tada preostaje autoru?! Jedino da bez smisla i pameti „najljepše ispričanu ratnu priču“ proglasi „subjektivnim impresijama“, osporavajući joj „faktografsku vrijednost“.
Nastojanje je to dostojno jednog Münchhausena, kojem sve napisano i izgovoreno podliježe različitim interpretacijama, već prema potrebi i interesima trenutka.
Dugovi za Toma
Branimir Glavaš, čiji je lik i djelo u knjizi i iskazu policiji Kramarić dovodio u vezu s počinjenim ratnim zločinima, danas je u njegovu svjedočenju
„metafora obrane Osijeka“. Kako sve podliježe (re)interpretacijama, Kramarić zapravo nije pisao to što je napisao i nije rekao to što je govorio. A što je mislio, samo Bog zna.
Svojedobno se s ponosom predstavljao vjerodostojnim „svjedokom vremena“. Danas, u svađi s vlastitim stavovima, više kao
impresionist, a manje kao
faktograf, dosljedan je jedino svojoj nedosljednosti. Tako je bivšem načelniku SZUP-a,
Zdravku Pejiću, „uvalio“ navodno priznanje
Radoslava Ratkovića, jedinog preživjelog u egzekucijama na obali Drave, kako su ga na likvidaciju u automobilu vozili „dečki koji su govorili po zagrebački i očito se slabo snalazili po gradu“.
Budući da je Pejić odavno napustio državnu službu, Kramarić mu vraća stare dugove, za što posjeduje poseban talent. Naime, isti je taj Pejić kao operativac Službe državne sigurnosti držao Kramarića, alias Ghandija, na doušničkoj vezi pod kodnim imenom
Tom i u toj ga funkciji poslao na osnivački skup HDZ-a, kako bi naš uljuđeni nacionalist Službu izvijestio o stanju stvari novonastajuće stranke.
Tom je, onako usput, valjda kako bi bio manje sumnjiv, ispunio i pristupnicu HDZ-u. Ali kako nikada nije podigao člansku iskaznicu, tvrdio je da se to što se dogodilo zapravo nije dogodilo i da nikad nije pristupio HDZ-u.
Stvar različito izgleda s aspekta faktografije i impresije, pa je presudan je ključ iščitavanja. A tko je za to pozvaniji od našeg profesora, kojem je denunciranje drugih uža specijalnost.
Eskivirao glasovanje o imunitetu
Često je isticao: „Drag mi je Platon, ali draža mi je istina“, no uvijek pilatovski trljajući ruke i pitajući se: „A što je istina?“.
Moglo bi se to nazvati i
kavanskom hermeneutikom, kako je sam Kramarić naslovio jedan svoj tekst, ali to ništa ne mijenja na stvari jer, usprkos (re)interpretacijama, činjenica je da je on bio jedini saborski zastupnik koji je, prilikom glasovanja o skidanju imuniteta zastupniku Glavašu, netragom nestao iz sabornice. Kada su ga upitali zašto, odgovorio je da se on ipak mora vratiti u Osijek i tu nastaviti živjeti, spominjao nekakvo izlaganje neugodnostima, mogućnost da ga u mraku mlatnu po glavi… Ali, ako je Glavaš uistinu janje u generalskoj odori i
Stup obrane grada, od koga ili čega Kramarić strahuje?!
Kramariću, ga(n)diš nam se
Zamjenik županijskog državnog odvjetnika koji zastupa optužnicu,
Miroslav Kraljević, nezadovoljan iskazom Z(e)K(e), uložio je prigovor kazavši da svjedok ne govori istinu, pučki rečeno laže, jer je „kao prvi čovjek grada morao znati koja je bila Glavaševa uloga u obrani“.
Ta intervencija nije ni malo omela osječkoga Ghandija, jer što je više u sukobu s vlastitim iskazima i što više polemizira sa samim sobom, to žešće brani vlastitu (ne)vjerodostojnost. Nema to, naravno, nikakve veze s literaturom, još manje s politikom, ali izvjesno postaje problem psihopatologije.
Međutim, bez ogleda na ovaj maestralno režiran sukob fikcije i dokumentacije, jedno je ipak nepobitno: velika većina njegovih sugrađana jasno mu je nakon svega poručila: Kramariću, ga(n)diš nam se.
Autor: Jaroslav Pecnik
Nebitno
Muško
