Sjedim u autobusu, misli mi nekako lutaju, tamo negdje 4-5 dana unatrag kada je sve počelo, i sve onako sjetno kroz sumaglicu prisjećam se prvog benda kojeg sam tamo vidio, kad me u stvarnost i paklenu vrućinu Panturistova autobusa vrati glas „Da li je ovo mjesto slobodno?“, i reminiscenciji u tome trenutku dođe kraj. Jer pobogu, nemam ništa protiv čovjeka, ali jednostavno ne mogu vjerovati koliko netko može pričati, zanemarujući opaske koje sam povremeno izricao i javno pokazivao nezanimanje za temu koja je bila načeta, ah ništa klimaj glavom to će biti dosta, pomislih.
Dakle, samo prisjećanje ostavih za nešto kasnije. Dođoh kući, raspakiram stvari i nikako da iz glave izbijem taj ludi ritam, dođem do kompa i pustim pjesmu koja mi je čitavo ovo vrijeme u glavi, „Fit But You Know“, i stanem se nekako opušteno mlitavo u ležećem položaju micati uz refren jednog od ovogodišnjih izvođača.
But there's just one little thing that really really,
Really really annoying me about you you see,
Yeah yeah like I said you are really fit
But my gosh don't you just know it
I upravo tako EXIT postupa sa svojim posjetiteljima, koketira s njima gotovo kao da su živi organizam, kao da je svjestan svoje snage i vrlo lagano uspije vas na prvi pogled očarati i zarobiti tako da niste u mogućnosti razmišljati razumno. Most koji vodi do Petrovaradinske tvrđave i gomile ljudi koji poput one rijeke ispod, također čine rijeku i slijevaju se na ulaz sa čudnim izrazima na licima (kasnije smo saznali da je to osmijeh zadovoljstva), s toliko energije koja gotovo da pulsira čitavim prostorom ove divne stare utvrde i koju osjetite istog trenutka kada zakoračite na onaj most koji povezuje svakodnevnicu još jednog grada i mjesto koje s bilo kojim gradom na svijetu gotovo da i nema veze.
I onda se upitamo je li mit o Žalu samo mit ili takva mjesta uistinu postoje, jer EXIT sa svojom jedinstvenom pozornicom i ljudima koji ga posjećuju predstavlja jedno takvo mjesto, barem na četiri dana koliko traje sam festival. A ljudi… ljudi su tamo, kako obično započinju bajke, drukčiji. Ma ne, nisu zapravo drukčiji, već su ono što bi u svojoj suštini trebali biti, miroljubivi i dobronamjerni, željni dobrog i bezazlenog provoda. Hipijevsko naklapanje, reći će. Možda, ali vrijedno svakog trenutka. Kada pokraj sebe u jednom trenutku čujete engleski, talijanski, francuski i niz drugih jezika kako kroz konstantno nadglašavanje pokušavaju doći do istog zaključka, jednostavno znate da je ovaj festival nešto posebno.
Dignem se ja tako iz kreveta i s istom melodijom u glavi stanem pod tuš nesvjestan u tom trenutku što se događa, i tada se opet nađem kako s ruksakom na leđima prolazim pokraj Srednjike, kojom u tom trenutku dominira najveća pozornica koja je viđena u gradu i koja bijaše spremna za spektakl godine. Odmjerivši je pogledom, pomislim „A ja moram na EXIT…“; što da se radi, nije da bih išao na isti taj spektakl i da sam bio u gradu, ali čovjeka svejedno obuzme čudna sjeta.
Bus koji išao prema Novom Sadu bila je regularna linija i bio je pretrpan mladim ljudima na putu za EXIT, tako da nešto stariju osobu nismo vidjeli, što je u prvi mah stvorilo atmosferu opuštenosti i u samom busu. Prilikom ulaska na kolodvor u Novom Sadu bili smo samo još jedan autobus sa stranim tablicama koji je u tome trenutku uznemiravao ugodnu kolotečinu samog kolodvora, tako da smo dobili i nekoliko pogrdnih pogleda, no i njih smo brzo zaboravili.
Sam grad čini se da živi za festival, tako da oglase o prodaji karata i iznajmljivanju prostora za boravak ljudi ostavljaju doslovno na svakom koraku. Prva stvar koja nas je iznenadila (nismo bili dovoljno upoznati sa situacijom prije, rekao bih) jest da su cijene gotovo u potpunosti iste kao kod nas, tako da je plan o provodu za malo novaca odmah pao u vodu. Pozitivna stvar u tome svemu ispali su taksiji koji za sitne novce, nekih 20 kn, voze bilo gdje u gradu. Dakle, nakon sigurnog dolaska i pronalaska smještaja, vrijeme je došlo da krenemo na mjesto zbog kojega smo i došli kod naših istočnih susjeda.
Kako od početka gore spominjanog mosta do samog ulaza na festival ima sigurno 1 kilometar, ako ne i više, put smo započeli laganom šetnjom. Protokolarni dio prošao je bez većih problema, osim što su torbe gotovo svakog posjetitelja bile temeljito ispitane i isprevrtane. Konačno mjesto održavanja samog festivala, tvrđava negdje iznad, malo iznad nedaća današnje stvarnosti.
I kada to pomislite dočekaju vas ljudi iz Welfare grupice i pitaju vas da li živite zdravo, a odgovor je vjerojatno uvijek isti - „Koliko mogu.“ – i uz usiljeni smiješak nekako ih pokušavate izbjeći. Prošli smo jednu zapreku, dakle bliže smo main stageu i početku, kad, vidi vraga, ekipa iz filmskog dijela festivala, kažu „Dođite na prezentaciju, pogledajte koji film i svi posjetitelji dobiju besplatno majicu“. Besplatnu majicu? Naravno da dolazimo, jer što je dolazak na festival, ako s njega ne odem s 2 kile promo materijala, kojekakvih privjesaka i glupavih reklama, ali sve je to u duhu festivala, bar mislim da je tako.
Još jedna zapreka pređena, gotovo kao na Olimpijadi, i tako ja ubrzam korak, kad opet vidi vraga, „Da li ste čuli da gotovo svaki dan 2 miliona ljudi bude prodano u roblje?“ reče lik s lijeve strane, a ja onako pametno „Naravno, i ja sam čuo za Radiohead.“. Čovjek ostade zapanjen te mi preda letak u kojem sve to zapravo i piše, pa mi zaželi dobru zabavu, i tako sa još jednom preprekom iza nas krenusmo dalje, kada jednom od nas, koji smo činili iznimno zanimljivo društvo, padne na pamet da EXIT nije samo glazbena manifestacija. Sam je festival povremeno doživljavan kao samo glazbeni događaj, što on svojim većim dijelom i jest, no treba napomenuti da se osim glazbe, moglo naći mjesta za filmske ljubitelje, ljude koji su aktivistički orijentirani i ljudi koji zdravom životu pridaju dosta pozornosti. Svime ovime sam EXIT uistinu zaslužuje pridjev koji mu se dodjeljuje - EXIT kao Pokret.
I tako, puni ponosa vlastitom spoznajom konačno se probijemo do main stagea, kad na njemu već svira Nightwish. Zakasnili smo nešto malo, i prema dogovoru skrenusmo odmah do šankova na kojima su se prodavali tokeni.
Jedina zamjerka organizatorima je upravo taj token sustav. Ne kažem da smo se sjetili boljega, ali za piće vam trebaju tokeni, a za njih čekate 15 minuta i to u ranim festivalskim satima, od 19 do 21, i kada ih kupite ulazite u drugi red, koji isto tako zna biti pozamašan, a koji omogućuje zamjenu tokena za piće. Iako je na samom mjestu događanja bilo više nego dovoljno mjesta za kupnju tokena i pića, možda je 40.000 ljudi, koliko ih je u samu tvrđavu ulazilo svaki dan, ipak malo iznenadilo organizatore. O cijenama pića neću pričati, osim da je 140 din (14 kn) za pivo od 0,3 l bilo frustrirajuće, iako je, kako je vrijeme odmicalo i kako su događanja izmjenjivala, postalo podnošljivo. Piće kao i druge supstance niste, naravno, smjeli unositi izvana.
U četvrtak, 10. srpnja s nestajanjem sunca, u samo predvečerje počeo je sigurno najveći, ne samo glazbeni, već i kulturni događaj u ovom dijelu Europe - EXIT Festival. Dakle, festivalski program započinjao je svakim danom u 17h i trajao do jutarnjih sati, tako da su ljudi odlazeći na posao izjutra mogli u daljni u gotovo svakom kutku Novog Sada slušati salve obožavatelja kako ritmički prate svoje idole, a oni su tu silnu potporu nagrađivali pronalazeći dodatnu energiju te nastupe začinili dodatnim sadržajima. Usprkos službenom otvaranju u 17h, događanja na main stageu počinjala su tek u 19h, tako da su svi imali dovoljno vremena izvršiti pripreme koje su bile neminovne (tokeni).
Nakon što smo poslušali metal fantaziju Nightwisha, a budući da smo metal dane ostavili negdje tamo iza nas u nekim sretnijim vremenima, izvršili smo inspekciju svih ostalih pozornica. A to nije lako, vjerujte mi kad vam kažem, jer svaka od 20-ak pozornica nalazila se na određenom mjestu do kojeg vam treba barem pet minuta od prethodne pozornice, i to uzbrdo ili kroz gomilu, što to nije lagan zadatak nikome, pa čak ni nama. I kako mislim da bi nas daljnje opisivanje samog prostora moglo navesti na krivi put i lagano bi skrenuli sa teme, posvetit ćemo se razlogu našeg dolaska, glazbi.
Nightwish
Ova, 9. godina EXIT-a, kao da je ostala u sjeni imena koja su zapravo u ovakvoj postavi trebali biti snage iz drugih redova, dok je apsolutni vrhunac nastupio u subotu izlaskom Manu Chaoa i njegove Radio Bemba ekipe na pozornicu, koji su 20.000 ljudi bacili u masovni trans, koji kao da neće prestati nikada, i u tom trenutu energija tih 20.000 duša bila je nevjerojatna i neponovljiva. Izvevši sve hitove vlastita repertoara, Manu Chao niti u jednom trenutku nije ostajao bez gromke podrške, iako španjolski nije toliko rasprostranjen u ovom dijelu Europe (moža su nas serije i poučile nešto?), tako da je ponekad glazbu bilo teško čuti.
Manu Chao
Nekako me upravo taj Manu Chao podjetio na smisao festivala, ovaj EXIT su zapravo svi oni koji mu pružaju podršku plešući duboko u noć da bi se budili iz sna rano ujutro kada bi jutro već davno zakucalo na vrata. Podsjetio me na National Geographic i kotao naroda i onu nestretnu Kulu babilonsku bez koje i danas tražimo put prema istome, i činjenicu da na EXIT možete doći sami, ali tamo nikada niste sami, već ste jedno s tisućama koji misle isto i osjećaju isto.
Ipak, usprkos svim tim silnim tisućama, ne mogu reći da nema onih koji odudaraju, pa ću samo napomenuti da, iako volimo tako razmišljati, nismo samo mi, ljudi s ovih prostora, čudaci i pravi „likovi“. Dragi naši prijatelji Englezi, ne mislim ih vrijeđati niti u kojem smislu, su bili toliko oduševljeni majicom koju je jedan dan (da, nosio sam ih nekoliko) nosio pisac ovih redaka, da sam, vjerujte mi ako vam kažem, po prvi puta u životu osjetio što znači imati foto-session! Sigurno sam, ne lažem - vjerujte, pozirao nekih dvadesetak puta, a sve radi teksta britanskog benda koji i nije toliko popularan, barem ne kod nas. Stoga, ukoliko na netu vidite čovjeka u crvenoj majici na kojoj piše „If you tolerate this your children will be next“, gledate u poniznog tvorca ovog teksta.
N.E.R.D.
Drugo ime festivala, ako ne i ravnopravano prema izvedbi, svakako je Mike Skinner „The Streets“ s ekipom iz Birminghama koji je svojim nastupom ostavio headlinere N.E.R.D., koji su nastupali prije njega, u nezavidnom položaju. U tom trenutku isti taj N.E.R.D. bio je samo blijeda kopija ADF-a, dok je gospodin Skinner sa svojom karizmom i nevjerojatnim osjećajem za komunikaciju s publikom neosporno preuzeo titulu headlinera te večeri.
Paul Weller
Prema sličnom scenariju ista stvar dogodila se i u petak kada su nas svojim nastupima počastili vječni Paul Weller i psihodelična ekipa iz Glasgowa, Primal Scream. I sa svim dužnim poštovanjem gospodi koja su gore navedena, čovjek koji je došao poslije njih, Roni Size sa svojim DJ setom, live basom i bubnjevima zapalio je main stage u 2 sata ujutro te i nešto malo kasnije na istoj pozornici, oko 4 sata, pokazavši da se bubanj i bas i dalje mogu kosristiti na originalan način te da ova dva instrumenta u live izvedbi nisu isključivo namijenjeni rock sastavima.
Gogol Bordello
Subota nas je dočekala s velikim isčekivanjima, neradni dani, vikend, više ljudi - veća zabava, i postava na main stageu. Gorespomenuti Manu Chao pružio je sve što se od njega očekivalo i više, no jedno od najugodnijih iznenađenja festivala svakako je Gogol Bordello iz New Yorka, skupina čiji članovi vuku korjene iz istočnih zemalja europskog kontinenta, sa svojim istočnjačkim prizvucima i izvrsnom scenskom izvedbom, pogotovo frontmana banda Eugene Hütza koji svojom energijom kao da vuče sve oko sebe u nezaustavljivi vrtlog plesa i raznih suzvučja ispreplečući ih u veliku istočnjačku simfoniju koja pulsirajuči odjekuje unutar zidina.
Takvim scenskim nastupom ostala je zapanjena i Juliette, nekoć glumica a danas glazbenica, sa svojim The Licksima, koja je kao odgovor na nastup Bordela izjavila „Who the fuck are this Gogol guys, they are fucking amazing!“, nakon čega je pokazala da ju s pravom smatraju jednom od uzdanica današnjeg rocka (kakav god on po definiciji bio). Zadnji dan kao headlineri nastupili su Sex Pistolsi sa svojim dobro poznatim setom skinutim s jedinog im albuma i energijom koja kao da postaje sve snažnija kako godine nagrizaju nikad preželjenu londonsku skupinu, zaslužnu za nastanak mnogih bandova danas. Valja svakako spomenuti i sve ostale sudionike koji su svoje nastupe odradili s jednakim žarom i uz burnu potporu publike, poput The Hives, Ministry, Nightwish, Afrika Bambaataa i mnogi drugi koji su sa svim headlinerima imali jednu stvar zajedničku, a to je bio osmijeh koji nije silazio s usana i nevjerica da nešto poput EXIT-a uistinu postoji, tako da su zadnje riječi koje bi izlazile iz usta izvođača bile „Hope they call us next year“.
I tako mi padne na pamet da sam i sam zapravo prvi puta na EXIT-u (nadam se da će i mene biti iduće godine), i prvi puta me obuzme osjećaj usamljenosti usred gomile, jer svi s kojima sam progovorio i jednu riječ kažu jedno te isto: „Prvi puta?! Zašto?“, a ja se onako pravim lud, kao nisam stigao, nisam imao vremena ili tako neka prozirna laž koja samo u vlastitim očima izgleda uvjerljivo, a mislim si „koji si ti mulac; dakle, kad te netko idući puta pita koji ti je ovo puta na EXIT-u, kažeš - treći!“. I k'o za vraga, odgegam se do šanka, kad tamo „Hey mate, you ok?“… Što je s tim Britancima, pomislih. Ah, majica, da… „Brilliant this year, is it?“, nastavi on. „Yeah, my third time.“, sjetih se, lekcija naučena.
Nedugo zatim napustio sam prostor main stagea i uputio se na podjednako zanimljivo mjesto, k Dance Areni. Smjestivši se u udolini, Arena je bila okružena zidinama i ljudima u nepreglednom broju, tako da je pogled na nju bio fantastičan i sa samog brda, laseri koji su obojali nebo u boje nezamislivih paleta i oblika, arena koja je izvođače ugošćivala sve do 8 sati ujutro, a među njima su bila neka od najvećih imena današnje elektro scene, Sven Vath koji je sa svojim setom pridobio i ljude ne toliko sklone elektronskoj glazbi, Audion, Tiga, Soulwax, Laurent Garnier, 2 Many Djs, Kruder & Dorfmeister, članovi Deep Disha i još mnogi na preostalih 20 pozornica koji su zaslužni za atmosferu u kojoj se nije osjećalo glazbeno rivalstvo već jedinstvo glazbenika u bez-žanrovskom sinkronizmu, tako da ste, u određenim trenutcima i ukoliko ste stajali na pravom mjestu, mogli čuti i po tri izvođača odjedanput.
I tako su se zvuci glazbe valjali zrakom do samog kraja EXIT-a, a vjerojatno ih se još čuje u krošnjama obližnjeg drveća, u dubini rijeke i u glavama svih onih koji su ove godine imali mogućnosti biti na ovome iznimnome mjestu. Za one koji do sada nisu bili posjetitelji EXIT-a, jedina stvar koju bih im mogao poručiti jest: Vidimo se dogodine!
I tako, osjećajući kako mi kapljice polako padaju po licu, privodim ovu priču kraju onako kako je i započeta, sa sjećanjem na stihove istog onog Michaela iz Birminghama.
If you don't like what's going down
you need to change something round
and what you can't change you've got to change the way you thought about
Moramo spomenuti tragediju koja se dogodila u kampu EXIT Festivala u kojoj je jedna osoba poginula.
Radi se o djevojci Jeleni Matić [28] iz Paraćina, a u istom nemilom događaju stradale su još dvije osobe, jedna s težom ozlijedom glave, dok je druga osoba osoba zadobila ozlijede prsnog koša. Nadamo se njihovu skorom oporavku!
U konačici, ljudi koji su posjetili ovogodišnjih EXIT sigurno se nisu vratili kući ne razmišljajući o 10., jubilarnom, izdanju EXIT-a iduće godine. A kakav će to EXIT biti… Sigurni smo da će nam organizatori priuštiti nešto još i više nego ove godine (ako je to uopće moguće). Dakle, EXIT Festival zaslužuje sve superlative koji su mu dodijeljeni, pa tako i nije čudo da je prošle godine proglašen najboljim festivalom u Europi. Ovaj multikulturalni i multitematski događaj specifičan je ne samo po mjestu održavanja, koje je priča sama za sebe, nego i po dinamičnosti koja ponekad prelazi granice izdržljivosti i zbog koje posjetitelji u velikoj većini ne uspiju razgledati grad u kojemu se EXIT održava. Jer, i Novi Sad ima svoje adute, ali to je već neka druga priča.
Autor: Dragan Maletić
Bili ste na EXITu? Kako ste se proveli? Planirate li ići sljedeće godine? Načinili ste fotografije, video isječke? Pošaljite nam ih!
Sve fotografije i video materijale šaljite na: redakcija [at] osijek031 [tocka] com
Imamo i mi svoj festival...
...festival cajki u zrinjevcu...
_________________ ______________________________________________________________
Tuđi uspjeh nije tvoj neuspjeh (netko je rekao, a ja pametno prepisao)
Čitajući tekst sjetih se i svog prvog puta, ah.. isto sam se tako osjećala
Ove godine bila sam samo prvi dan i odmah uočila kako ima manje ljudi nego recimo prošle godine (barem što se tiče prvog dana), ali nije mi to bio neki bed, barem se moglo relativno normalno kretati... Što se tiče ovih tokena, osobno nemam nikakve zamjerke, jer niti na kupovinu tokena niti na cugu nismo čekali duže od 5 minuta... kontam bolje taj sustav nego da se u onoj gužvi raskusuravaš sa šankerima i štajaznam, ovak je jednostavnije.
Što se tiče nastupa, definitivno sam uživala u onome Mike Skinnera, ali ipak mislim da su N*E*R*D opravdano bili headlineri, jer sam pred kraj nastupa bila tolko iscrpljena od skakanja i pjevanja da sam jedva dolazila do zraka haha...
Enivej. Žao mi je što nisam vidjela Afriku Bambaatu i još neke, ne tako poznate izvođače koji su mi dragi... nažalost ni na netu nisam našla ništa o tome kakvi su bili njihovi nastupi...
_________________
On a Quest for Love like the Proceed drummer
Muško
Nebitno
Žensko
Sjedim u autobusu, misli mi nekako lutaju, tamo negdje 4-5 dana unatrag kada je sve počelo, i sve onako sjetno kroz sumaglicu prisjećam se prvog benda kojeg sam tamo vidio, kad me u stvarnost i paklenu vrućinu Panturistova autobusa vrati glas „
