Prošlog je tjedna pokopan (ili sahranjen – njemu bi bilo svejedno, kad je već morao otići) još jedan osječki osobenjak koji je, prvenstveno na kulturnom licu grada, a onda i u drugim oblastima javnog života, ostavio svoju boru plemenitosti, dosljednosti, prkosa i nadasve iskrenosti. U stvari, iskonske životnosti, kakva se danas obično javlja kao greška u sustavu.
Branislavu Krivokapiću – Krivom jednako je bilo hoće li (se) govoriti hrvatski ili srpski. Za njega je jezik ionako bio samo sredstvo komuniciranja, a bit razgovora (ili suština – nikad nije shvaćao razliku) bila je u tomu jesmo li se razumjeli ili nismo. I teško da ga je išta više boljelo od grubog suočavanja s vlastitom pogrešnom procjenom, kada je taj Netko, pred kojim je bez zadrške rasprostro dušu i ponudio srce, to jednostavno pregazio ne znajući što bi s time.
Prvi umjetnički direktor Centra mladih
Krivi je bio prvi voditelj
Centra mladih STUC-a, pravi umjetnički direktor pod čijom je palicom početkom 80-tih prošlog stoljeća to futurističko zdanje prštilo raznolikošću i bogatstvom kulturnih programa. Onako mršav, u izlizanim trapericama i masivnoj obući, zarastao u tamnu kosu i bradu iz kojih su stršale samo naočale nataknute na orlovski nos, podsjećao je na duha Johna Lennona iz hipi-faze. Po hodnicima se žustro kretao, gotovo lebdio širokim prostorima STUC-a. Mi, tinejdžeri, nesvjesno smo mu se sklanjali s puta plašeći se što bi nam sve mogao reći, znajući da je izravan i britak, da nikomu ne podilazi, a neke je razvikane face među nama već sveo na primjerenu razinu s dvije prosto-proširene, te produžio kao da se ništa dogodilo nije.
Koncerti izvođača različitih usmjerenja redovito su se održavali u prostoru prikladnom za vrstu glazbe i očekivani broj posjetitelja; prikazivali su se filmski serijali uglavnom art filmova; gostovali su recentni književnici iz Zagreba, Beograda i Sarajeva, promovirajući najnovija izdanja i razgovarajući s mladom publikom. Sve je to Krivi dovodio u Osijek i dobro međusobno ispreplitao, kako bi što širem krugu mladih ljudi stvorio naviku dolaska u STUC i posjećivanja kulturnih sadržaja.
Školski (ne)prijatelj
Imao je rijedak dar okupljanja i angažiranja ljudi oko sebe. Nudio im je prostor za rad, slobodne prostorije STUC-a podijelio je slikarima za atelje, pa su ih znatiželjnici kroz staklene pregrade mogli promatrati u stvaralačkom zanosu. U kazališnim predstavama davao je šansu ondašnjim studentima glume, danas listom afirmiranim hrvatskim glumcima:
Aniti Šmit,
Ljiljani Krički,
Jasni Odorčić,
Darku Milasu,
Davoru Paniću…
Svima je njima nudio slobodu i poticao ih u stvaralaštvu, što se nije uvijek sviđalo njegovim kolegama koji su se bavili egzaktnijim poslovima. Jedan slučaj to više nego znakovito ilustrira.
Ondašnjeg direktora STUC-a uvjeravao je kako će s kolegom pravnikom lako riješiti neke organizacijske probleme, jer „
mi smo školski prijatelji i uvijek me volio, pa će mi i sada pomoći…“ – govorio je samouvjereno Krivi, odbacujući svaku pomisao da bi ga kolega ostavio na cjedilu.
- Evo, ja ću sada pozvati tvoga školskog prijatelja, a ti se sakrij u ormar da čuješ što misli o tebi, predložio je direktor, shvativši da ga nikako ne može uvjeriti kako ga pravnik u STUC-u ne podržava.
Ormar istine
Nekoliko sati poslije toga, u ured mu je banuo prijatelj i kolega po vokaciji, te ga zatekao kako plače poput malog djeteta.
- Što je Krivi, što se dogodilo? Da nije netko umro?
Kroz suze mu je ispričao što je čuo skriven u ormaru. Njegov školski prijatelj izvrijeđao ga je pred direktorom na pasja kola, rekavši da mu ne pada na pamet podržati njegove bolesne ideje koje mu se ionako nikad nisu sviđale.
Ne, nije mu nitko umro, samo mu se srušio svijet. Priča o direktorovu ormaru kroz koji vodi put do istine, stigla je i do stranica Glasa Slavonije i ljudi su se naslađivali Krivovom naivnošću. Bio je to pravi performans s organizatorom programa u glavnoj ulozi. Malo je tko u njemu uočio patnju slomljene vjere i ljubavi.
Osveta za licemjerje
Na sve značajnije programe, kako je to bio red i običaj,
Krivi je slao pozive istaknutim općinskim funkcionarima, članovima
Općinskoga komiteta SK i kulturnim radnicima. Obrazac se morao poštivati, premda se malo koji od njih odazivao pozivima.
To ionako nikoga nije osobito zabrinjavalo osim, dakako, nesretnog idealistu koji se našao uvrijeđen odnosom tadašnjih glavešina. Stoga je počeo bilježiti koga nema i na kraju sezone u Zagrebu dao izraditi
plakat veličine 1 x 2 metra s tridesetak imena najpoznatijih gradskih političara i kulturnjaka koji nisu posjetili niti jednu priredbu u STUC-u. Plakat je postavio na najfrekventnije mjesto u gradu, ispred IPK u srcu tadašnjeg korza gdje se svake večeri muvalo tisuće mladih, neka vide koji gradski moćnici ignoriraju njihove kulturne programe.
Plakat je ubrzo uklonjen, ali su Osječani dobili
skandal godine. Krivi je zbog toga priveden na informativni razgovor u osječki
SUP, gdje je sve iskreno ispričao u zapisnik, no kako mu je otac bio oficir, sve se zataškalo i nije snosio posljedice.
Revolt i sprdnja
Radeći predstavu u STUC-u s mladom zagrebačkom redateljicom, zaljubio se bez zadrške, kao što je radio i sve ostalo. Takvi zanesenjaci ne uspijevaju procesuirati tuđe patnje, pa zasigurno nikad u potpunosti nije sagledao posljedice potresa koji je prouzročio supruzi i sinu kada ih je ostavio i u Zagrebu zasnovao novu obitelj. Zahvaljujući prije svega njezinoj razboritosti, do kraja su zadržali korektne odnose.
U novoj je sredini 1989. godine postao direktor
Radija Zaprešić. Prenio je onamo dobar dio posla kojim se dotad bavio, obogatio program radija i dovodio ugledne goste s područja cijele bivše države. Dobio je i dvije kćeri, ali i otkaz na poslu potkraj 1991. Teško je prihvatio da kao Krivokapić, pa još Branislav, pa Crnogorac, pa oficirski sin…, u doba eskalacije rata i stvaranja samostalne države ne može ostati na čelu utjecajnog medija u srcu Hrvatske.
Revolt je pretvorio u sprdnju, pa je počeo pisati radio-drame i pod pseudonimom ih nuditi Hrvatskom radiju. Napisao ih je 15-tak, a jedna je 1997. predstavljala Hrvatsku na festivalu radio-drame u Bratislavi. I dok se on na svoj način rugao vladajućoj nacionalističkoj kulturnoj politici podvaljujući joj svoja
kukavičja jaja u gnijezdo
katedrale hrvatskoga duha, sudbina na radija ponovila mu se i u obitelji. Ostavljen i sam vratio se u Osijek i pridružio maloj redakciji nezavisnog dvotjednika
Bumerang, gdje je kao slobodni novinar donosio tekstove do prestanka izdavanja početkom 1998.
U općoj nesreći koja ga je snašla počeo je prevoditi s hrvatskog na srpski jezik i obrnuto, postavši tako i sam predmet autoironije. Živio je od prevođenja unutar jezika kojega je uvijek smatrao jednim.
U međuvremenu, ukazala mu se jeftina kuća u Borovu, pa kako ne bi u zrelim godinama živio s majkom, kupio ju je i ondje zaposlio kao profesor – srpskog jezika. Oženio se treći put i smirio na poslu na kojem je u gimnaziji u Tvrđi upisao prve dane radnog staža. Nije mogao bez Osijeka i rado je pio kavu u
Supermarketu. Priču je zaokružio u
56., klasičnim završetkom, nakon kratke i teške…
Piće i obećanje
U stručnim krugovima pamtit će ga kao izdavača kultne knjige proze
Danila Harmsa, ruskog autora nestalog u
Staljinovim čistkama, što je bio prvi prijevod tog autora u Hrvatskoj. Bilježit će ga i kao pisca dva romana, a Osječani će ga pamtiti po preteči danas popularnog
Ljeta kulture, kuhanju graha na Promenadi, dovođenju
Toma Gotovca, skupine
Laibach i velikih književnih imena kojima bismo se i danas ponosili.
Kao prijatelj, pamtit ću ga po dvije sličice iz života koje mi je ispričao u dugim noćnim druženjima, kada smo završavali novi broj
Bumeranga. Prva je bila oluja nastala od patnje, ljubavi i odgovornosti, u kojoj je nastojao pohvatati krhotine propalih brakova i biti dobar otac svojoj djeci. Druga govori o još jednom prijatelju iz školskih dana koji se uspeo u vrhove gradske vlasti, dovoljno utjecajnom da mu ponudi nekoliko radnih mjesta u gradu i pita ga koje hoće. Uvjeren kako će mu pronaći posao, otišao je na zakazan sastanak. Prijatelj ga je ponudio pićem, ali
Krivi se zahvalio rekavši da više ne pije žestice.
- Dobro, onda ću samo ja. Ali daj, neka čaša stoji ispred tebe. Znaš, ako netko uđe, da ne pomisli da je moja, smijao se Krivi strahovima još jednog moćnika, od kakvih sam nikad nije patio.
Došao je tražeći posao, a dobio je piće koje nije popio i obećanje koje jest, ali koje nikad nije ispunjeno…
Autor:
Goran Flauder
Nebitno
Žensko
Muško
