i ovo je Hrvatska

27. 11. 2008. | 19:25
NOVI POSAO KUHARA IZ BREZOVICE
Starci umiru u ilegalnom domu

Autor SONJA HOFFMAN, VOJISLAV MAZZOCCO

Ovo bi bio bakin krevet – pokazao nam je Mijo Penić nakon što nam je otključao vrata i kroz dnevni boravak odveo nas do mračne sobice. U njoj je već ležala nepokretna žena tupo zureći u strop. Pokrivena vojničkom dekom, u smradu izmeta, otvorenih usta očekivala je krišku mandarinke što je stajala na noćnom ormariću.

Mijo Penić, nekadašnji kuhar Caritasova doma u Brezovici, duboko upleten u afere koje su potresle tu crkvenu dobrotvornu ustanovu, u Krašiću drži ilegalni starački dom. Usred pitome Doline kardinala Penić je otvorio dom za umiranje u kojem zadnje dane broji 12-13 nesretnih staraca.

Nepovjerljiv prema javnosti, Penić svoj dom, naziva ga Plava kuća, drži čvrsto zaključanim i nikoga nepozvana ne pušta unutra. Zbog toga su se reporteri Večernjeg lista predstavili kao bračni par koji kod njega želi smjestiti baku koja je imala moždani udar.

Sam skrbi o svima
Željeli smo, osim dvokrevetne, vidjeti i druge sobe, a Mijo nam je jedva dopustio da vidimo jednu od ukupno šest koliko ih ima. U njoj se nalaze četiri pohabana kreveta, ni nalik na bolničke prilagođene teškim bolesnicima. Bez trunke danjeg svjetla, jednakog mirisa kao i prethodna, u sobi ima jedva toliko mjesta da odrasla osoba hoda. Prljavi kreveti očekuju umorna tijela.

– Ako želite, možemo ovdje staviti i peti krevet – rekao je Mijo pokazujući na sredinu sobe dok je iza tamne zavjese izlazila stara žena jedva u rukama noseći lavor s tek opranim gaćama i čarapama. Za nju bi Mijo Penić morao skrbiti, umjesto toga, ona u njegovu domu mora i raditi.

Starci leže u uvjetima neprimjerenima i za životinje i skrivaju se jer se - boje

– Cijena je 2000 kuna za višekrevetnu i 2500 za jednokrevetnu sobu – rekao nam je. Niska cijena u današnje vrijeme svakog može privući da ostarjele članove obitelji ostavi u ovom zdanju. No, Mijo Penić nema dozvolu za držanje staračkog doma, nema dozvolu da skrbi za starce kojima je potrebna stručna pomoć. Mijo Penić je ugostitelj, hotelijer, kako da ga nazovemo, jer je Plava kuća registrirana kao obrt za najam soba i ostale usluge!

– Da, mi smo dom, imamo sve dozvole. Registrirani smo od 2003. godine i imamo sve papire, ali radili smo i prije – uvjeravao nas je kuhar Mijo. Zanimala nas je i zdravstvena skrb za “našu nemoćnu baku”.

– Ja sam medicinski tehničar, ne bih ni mogao držati dom da nemam tu struku – tvrdio je Mijo pokušavajući nas privoljeti da što prije svog pretka prepustimo u njegove ruke. Dok smo sjedili za stolom prekrivenim prljavim stolnjakom, iza naših leđa sjedilo je sedam staraca i starica.

Nijedan od njih za sve vrijeme razgovora, a potrajao je 45 minuta, nije prozborio ni riječ. Samo jedna od njih, pogrbljena žena sa zavojem na čelu loše prikrivenim maramom, mumljala je dok joj je Mijina majka gurala bombon u ruke.

– Ajde, jedi svoj bombon! Makni se da sjednem – vikala je Mijina majka dok se uz pomoć štapa teško spuštala na trosjed. Ona mu navodno pomaže u brizi za štićenike, a jedva i sama hoda. – Ja se 24 sata brinem za njih, svaki korisnik ima bežično zvonce kojim me može u svako doba pozvati – tvrdio je Mijo.

Propuh iznad vrata - nedostaje komad zida
Foto: Boris Ščitar

– Često je kod nas u restoranu. Mijo tu i jede. Ima on vremena za sve – posprdno je rekla konobarica restorana u susjednom selu.

– Ostavi starce zaključane u sobama. Na svoje oči sam vidio – ustvrdio je M. Demirović, trgovac bolničkim krevetima kojeg je Mijo Penić prevario. Prošao je Demirović tisuće staračkih domova po cijeloj Europi, ali ovakav užas, kaže, nigdje nije vidio.

– Nepokretna žena je ležala na madracu natopljenom mokraćom starom nekoliko dana i molila me čašu vode. Rekla mi je da tri dana nije pila. Pod je bio prekriven raspuknutim kateterima – posvjedočio je Demirović. Nepokretnim pacijentima, kojima se od ležanja razvijaju dekubitalne rane, Mijo nudi neobičnu pomoć.

– Imamo infracrvenu lampu, ali ako se dekubitus razvije, starci umiru za najviše tri mjeseca – dao nam je kuhar svoje ekspertno mišljenje. Međutim, liječnici nas uvjeravaju da se dekubitus ne može liječiti infracrvenom lampom, a ljudi od dekubitusa u Mijinom roku umiru samo ako se o njima nitko ne brine.

Tražio je odmah Penić od nas 1000 kuna kapare, kao osiguranje da će baka ipak doći k njemu.

– Ja ću je prevesti iz Splita, nazvat ću bolnicu, a vi nećete imati nikakvih troškova – rekao nam je. No, novac mu nismo mogli dati preko računa. Mijo Penić naknadu prima samo na ruke, bez računa. Nakon mjesec dana probnog roka, za slučaj da se baki ne svidi, s Mijom bismo potpisali ugovor o doživotnom uzdržavanju i poštar bi svaki mjesec njemu isplaćivao njenu mirovinu.

Trogodišnji rat
– Već tri godine vodimo rat s njime. Inspekcija ga je zatvorila u lipnju 2005. i 2007. – rekla nam je Dorica Nikolić iz Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.

Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da bez ikakvih dozvola u kući drži starce, nema potrebnu opremu, a ni prostor nije uvjetan za takvu djelatnost. Međutim, nakon svakog zatvaranja Mijo Penić plati kaznu i nastavi sa svojim poslom. Kako mu dobro ide svjedoče dvije rečenice.

– Pohvalio mi se da mu ostaje 10 tisuća kuna mjesečno – rekao je Demirović.

– Požurite se s odlukom. Ovdje se situacija mijenja u roku od pola sata. Netko novi dođe, a netko umre – upozorenjem nas je ispratio Mijo Penić.