Često me u jesen ili rano proljeće obuzme čudna tjeskoba kada se s nekog puta vraćam u
Osijek. Dok se vlakom ili automobilom približavam gradu, beznadno sivilo na horizontu izazove u meni osjećaj da tamo, iza grada, nema više ničega i da se nema kamo dalje poći.
Uronjen u tu ravničarsku melankoliju razmišljam o prokletstvu rubnih krajeva kakva je, nesrećom, i
Slavonija. Tom uvelike zapuštenom prostoru suđeno je da bude mnogo više nego neka vrsta karaule ili isturene kule stražarâ.
Iza grada kraj svijeta
Ne žalim za
bivšom državom koje se sjećam u izmaglici, a žalovati za
kraljevstvima i
carstvima koja su nekoć polagala prava na ovaj prostor i vladala njime – nema smisla. No tada Osijek i Slavonija nisu bili periferija. Danas jesu.
Zagreb guta i žvače sve što je hranjivo u ovoj državi, pa u svojoj pretilosti kao da zaboravlja da na istoku nije dobro. A moglo bi i moralo biti.
Osijek i Slavonija ostaju po strani događaja. Predugo se već govori da je to zbog
rata i da treba vremena kako bi se stvari pokrenule, a kada se jednom pokrenu bit će bolje nego što ikada bilo. No, dok ovaj kraj uhvati korak, drugi već odmiču. Pitam se, po čemu su bolji i zbog čega su pokretljiviji, ali smisleni odgovor ne mogu dokučiti.
Zato me raduje osjećaj vožnje napokon izgrađenom
Slavonikom prema Osijeku, premda znam da me nadomak gradu opet dočekuje beznadno sivilo na horizontu i neizlječiva depresivna slutnja da iza grada počinje kraj svijeta. Vozeći se na
5c srećem sve više automobila i kamiona u oba smjera. Dobro je. Pogotovo kad se zna da autocesta zasad ne vodi dalje od Osijeka (sic!) i da ta, u usporedbi s
Dalmatinom, neduga traka izvrsnog asfalta zasad služi isključivo za utjehu nama na karauli.
5c na sjednici dviju vlada
Čekat ćemo još godinama, možda i desetljećima da taj komadić autoceste – koji danas spaja Osijek samo sa Zagrebom i onom drugom slavonskom karaulom,
Slavonskim Brodom – prijeđe preko dviju granica: južno u
Bosnu i Hercegovinu, a na sjever u
Mađarsku. A kad jednog dana oživi i zagusti promet, Osijek bi opet mogao biti važan i privlačan. Mogao bi dobiti „posve novu dimenziju i drugu ulogu“, kako je to nekidan rekao predsjednik
Mesić na otvorenju
Osječkog jesenskog sajma. Pa neka je sada i zadnja rupa na koridoru, sporedni kolosijek, slijepo crijevo..., ali ni to ne može dovijeka.
Zadnjih su godina frustrirale nepoznanice o rokovima završetka mađarskog, a naročito bosansko-hercegovačkog dijela koridora 5c. Zato je dobro da se priča opet zavrtjela. Na zajedničkoj sjednici mađarske i hrvatske vlade održanoj nedavno u
Barcsu, 5c se nakon dugo vremena našao na dnevnom redu. Čak su pali obostrani potpisi na sporazum o točki spajanja autoceste s mađarske i hrvatske strane. Još je bolje kada se čuje da će mađarski dio autoceste biti završen brže nego što se mislilo – možda već za
četiri godine. Nije, međutim, dobro što će dio u BiH debelo kasniti i što tamošnja
federalna vlada stalno nešto petlja i kalkulira oko trase kroz Hercegovinu.
Dravski most
Sporost izaziva sumnje, ali i pojačava uvjerenja da su neki projekti važniji od drugih. Nije stvar u egoizmu kojeg, ruku na srce, Slavoncima nedostaje, no teško je bilo koga u Slavoniji uvjeriti da je
Pelješki most važniji
Dravskog. Neshvatljivo je da se špekulira o raskidu ugovora za gradnju tog mosta i moratoriju na radove na zadnjoj etapi Slavonike, od Osijeka do granice s Mađarskom.
Kada se počinjalo graditi autocestu na 5c, govorilo se kako će se jednog lijepog dana njome od Osijeka do
Dubrovnika putovati tek četiri-pet sati. Strpjet ću se do toga dana, samo ako ne potraje četiri-pet desetljeća. Ali čim vidim most preko Drave, zatomit ću svoju ravničarsku melankoliju. Tada će valjda nestati i onaj iracionalni osjećaj da iza grada nema ničega.
Piše: Jaroslav Bradica