U zadnje smo se vrijeme mnogo puta mogli uvjeriti s kakvom nevjerojatnom lakoćom propadaju „doživotni“ politički brakovi i gase se „najvatrenije“ političke ljubavi.
Milan Bandić izbrisan je iz
SDP-a, a da nitko zbog toga nije niti trepnuo.
Jadranka Kosor doslovno je uz ovacije šutnula
Ivu Sanadera iz
HDZ-a. I dok
doktora Ivu u bivšoj stranci proglašavaju najcrnjim neprijateljem, suze za njim jedva da pušta dvoje-troje najvjernijih prijatelja.
I u Osijeku su zadnjih godina umirale mnoge političke ljubavi koje su prije toga bile zavjetovane „do groba“.
Branimir Glavaš razišao se s HDZ-om u mučnoj brakorazvodnoj parnici koja je zaista i došla na sud. Glavaševa kratka romansa s
Antom Đapićem počela je poljupcima, a završila niskim udarcima. Kasnije je Đapić gugutao u ljubavnom gnijezdu s SDP-om, a zatim i s HDZ-om, ali niti s jednima predugo.
Od silnih političkih ljubavi ostao je samo kupleraj.
Ljubav procvala, pa ocvala
Kada je jesenas Milan Bandić obznanio da će i on u utrku za
predsjednika Republike, nije bilo mnogo dvojbi oko toga koga će
HDSSB podržati. Zagrebački gradonačelnik najbolje se uklopio u profil po mjeri Glavaša i ekipe.
Bio je to početak jedne divne ljubavne veze. HDSSB je među prvima podupro Bandića, a odvijanje kampanje pokazalo je da ljubav cvate. Kada bi došao u
Slavoniju, svita najistaknutijih Glavaševih sljedbenika pratila ga je od grada do grada i od sela do sela, „iznoseći“ preda nj bogati slavonski izborni miraz. No, kako je brzo procvala, ljubav je brzo i ocvala.
Nakon što je Bandić ušao u drugi izborni krug, iz
Hercegovine se javio Branimir Glavaš i za Nacional pobjedonosno izjavio kako je tom uspjehu kumovala „pomoć i podrška HDSSB-a“, naročito u
BiH, gdje je dobio daleko više glasova od svih ostalih kandidata. No Bandićev stožer već je idućeg dana demantirao Glavaša tvrdeći da su priče o logističkoj potpori HDSSB-a „zlonamjerna podmetanja“. Vjerojatno su procijenili da im je u drugom krugu potrebna veća podrška HDZ-ovih glasača, a i slogan „Čovjek, a ne stranka“, pao bi im u vodu ako bi dopustili da jedna politička opcija svojata zasluge za uspjeh „nezavisnog“ Bandića.
Ta je Bandićeva „nezahvalnost“, realno gledajući, mnogo više ponizila HDSSB od samog razloga zbog kojeg se Glavaševa stranka u izbornoj noći ekspresno oprala od Bandića. Gubitnika, naime, nitko ne treba.
U čemu je stvar?
Bandićevi „gigabajti“
Bandić je na predsjedničkim izborima pokazao da mu je
hardware u glavi prilično skromniji od onih „pet diskova i 330 gigabajta“ s kojima se slikovito znao hvaliti. Na jednom od posljednjih sučeljavanja s
Ivom Josipovićem, na
Novoj TV tri dana prije izborne nedjelje, spetljao se i nije znao reći kako se zove stranka koja mu se tako ljubavnički predaje u Slavoniji i Hercegovini. Glavaša i HDSSB to je jako uvrijedilo.
To što čovjek, umoran od duge kampanje, pred milijunskim gledalištem i staloženim protukandidatom ne zna u trenu naziv stranke koja mu daje potporu, ne bi trebao biti neoprostivi grijeh. Zbunio se on i prije toga na
RTL-u, kada nije znao odgovoriti na pitanje što se dogodilo
3. siječnja 2000. godine!
Čelne je ljude HDSSB-a puno više trebalo zaboljeti što je o njihovoj logističkoj podršci Bandić govorio kao o „zlonamjernim podmetanjima“. A nije, jer je ovo još jedna poznata priča o licemjerju kojeg u hrvatskoj politici ima napretek.
Šutanje nokautiranog
Umjesto da se odmah u
petak, dan prije izborne šutnje i dva dana prije izbora, ograde od Bandića i uskrate mu potporu kad ih je već toliko uvrijedio, HDSSB-ovci su kao
obični kalkulanti pričekali zatvaranje birališta i rezultate izlaznih anketa kako bi, kada je Josipovićeva uvjerljiva pobjeda postala izvjesna, šutnuli nokautiranog Bandića.
Da je Bandić nekim slučajem te večeri pobijedio, bi li Glavaša i vodstvo HDSSB-a zasmetala njegova „nekultura“ i „podcjenjivanje“?
Piše: Jaroslav Bradica