Vijesti u 9h s Internet radija Osijek kazu da je doma 9 stupnjeva Celzijusa. Ovdje je
3.5 sata i 19 stupnjeva vise. Danas je nesto oblacnije pa se moze normalno funkcionirati. Stize doba monsuna.
Za sat vremena trebam biti u zgradi
World Trade Centra u svom posjetu mom guru, konzultantu za ljudske potencijale koja me vodi kroz moje pocetnicke poslovne izazove. Na slici mozete vidjeti zgradu WTC-a i nebodere cetvrti
Fort. Poslovno lice Colomba. Tako drugacije od ostalih dijelova grada, dva odvojena svijeta.
Prosli put sam najavila da cu pisati
o poslu i sudbini koja me je snasla prvi tjedan kako sam dosla u Colombo. Krenut cu od pocetka, dok sam jos bila u Hrvatskoj i trazila praksu: Opis radnog mjesta mi je bio jedan od kljucnih faktora pri izboru prakse. Ni zemlja mi nije bila toliko vazna koliko prilika da radim nesto sto ce me doista zanimati i kasnije biti korisno u karijeri. Nakon nekoliko tjedana i preko nekoliko poslanih mailova i CV-eva, ukazala se naizgled savrsena prilika za rad u tvrtki koja se bavi
management treninzima. Web stranica, opis odgovornosti, ljudi, godina dana, iskustva praktikanti koji su bili prije tamo – sve je izgledalo odlicno. Prodano! Pocela sam sa svim pripremama za odlazak dok zadnji tjedan prije nego cu napustiti Osijek dobih obavijest na mail da ce moja praksa ipak trajati 4 mjeseca. Nije mi to bas bilo po volji, obzirom da kratke prakse daju naslutiti vrlo aljkave odgovornosti (po logici da se nitko ne zeli uzivljavati u nekog praktikanta koji taman kad krene shvacati stvari ode kuci). Al ajd sad, sto je, tu je.
Dan prije odlaska za Zagreb, i 3 dana prije leta stize opet zloguki mail s pitanjem mozemo li sve
otkazati obzirom da firma trenutno ne moze primiti jos jednog praktikanta. Otkazati? Naravno da ne mozemo! Taman na pragu ostvarenja svojih najludjih snova i sad bi oni otkazali. Kako da ne. Ja stizem pa makar ne radila nista. Kartu imam, posao sam otkazala, iz stana se iselila, torba je spakirana, i vec smo odradili sve oprostajke. Koji mi je drugi izbor? Da podvijem rep, vratim se kuci roditeljima i padnem u depresiju? Srecom, stigao je sljedeci mail da je ipak sve u redu i da me ocekuju, tako da sam koliko-toliko spokojna krenula na put.
Nakon gluvog vikenda aklimatizacije u Colombu, prvi radni ponedjeljak je poceo voznjom tuktukom(vidi sliku) do ureda. Sef se ukazao oko 10h, objasnio mi da je firma u kojoj radim njegova osobna strast, da sam trenutno ja
jedini zaposlenik I da, obzirom da on radi sastrane na jos 100 mjesta morat cu se potruditi za njegovu paznju. Ma sve ok, dok se radi o treninzima, velim ja. Dao mi je neku knjigu, da ju prodjem i vidim kako ju mozemo iskoristiti u trening programima. Unatoc svim mojim optimistickim pogledima i samozavaravanjima, stvari nisu slutile na dobro. Sljedeca dva dana sam promulila sama u uredu obzirom da je sef bio izvan ureda na programu. Treci dan se pojavio s pricom da su stvari takve i takve, da postoje neki ulagaci kojima ne odgovara imati praktikanta samo na 4 mjeseca i da nazalost moramo
raskinuti ugovor.
Jako dobro. Sva sreca da sam imala odredjenog staza u dogovaranju praksi za studente pa vrlo brzo dodjoh do zakljucka da sam valjda dovoljno sposobna da i sebi nadjem praksu. Uz pomoc dotadasnjeg sefa, dogovoren je intervju za posao za to popodne u hotelu
Hilton. Jedino sto sam znala je da tvrtka trazi osobu za ljudske potencijale. I tako se ja uputih u Hilton, opet tuktukom (koji me je ostavio na totalno pogresnoj strani grada, ali i to sam kasnije naucila da prihvatim kao normalno) u svom najgorem mogucem "idem-na-plazu" izdanju (kako se dugacije oblaciti za firmu koja se bavi outdoor treninzima nego casual, k tomu da su sam do tad vec uspjela uprljati sve svoje dnevne kombinacije). Po putu sam se jos uspjela udariti izlazeci iz tuktuka tako da je desno stopalo lijepo pocelo krvariti. Da ne spominjem koja je vrucina bila vani i da su se svi tragovi jutarnje sminke davno isprali s lica.
I super, takva sam se uspjela dosepsat pred Hilton. Bas najbolja za ostavljanje prvih dojmova na potencijalne poslodavce. Jedina sreca da sam
bijela, a bijelcima se tolerira puno toga vise nego domacima, tako da nitko nije postavljao nikakva pitanja i usla sam normalno u hotel.
Intervju je bio s direktorom i predsjednikom firme u kojem su mi objasnili da traze osobu koja bi pokrenula odjel ljudskih potencijala ali isto tako i vodila racuna o nekim poslovnima vezanima uz njihove funkcije. Podsjetimo se samo da sam ja netom diplomirala i da imam tek nesto iskustva i da je dolazak na praksu bio upravo zato da skupim dragocjeno iskustvo. Potom se razgovor nastavio o tome sto firma u buducnosti planira napraviti i gdje stici. Ja sam im jasno objasnila svoje misli i ambicije, s kojim sam ciljevima dosla i koja znanja imam. Bez obzira na to ponuda je bila na stolu, a termin za odgovor sutradan.
I tako sam postala Human Resources Executive u firmi koja se bavi luksuznim nakitom, odgovorna za 22 zaposlenika i implementaciju politike upravljanja ljudskim resursima. Firma je nova i ovaj tjedan imamo otvorenje. U mjesec dana naucila sam kako se uvodi sustav postavljanja ciljeva i nagradjivanja, kako se izradjuju profili buducih zaposlenika i kako se pisu oznake na etiketama za nakit (ok, ovo bas i nije HR posao, ali kad je frka, onda cijeli tim mora povuci). Ono sto je zanimljivije su stvari koje se odigravaju ispod povrsine, nacin kako se ljudi ponasaju na poslu i kako se zadaci obavljaju.
Imam samo za reci to da evo sjedim i pisem kolumnu, obzirom da od mog plana za danas da radimo intervjue sa zaposlenicima nema nista jer nit je sef tu, nit su zaposlenici slobodni, nit su individualni ciljevi postavljeni (iako smo svi rekli da cemo to napraviti jos prije 5 dana) pa i tako nemamo o cemu pricat. Kazu da postoje
razlike u poimanju vremena u Europi i Sri Lanci. Pa se i ja trudim to prihvatiti kao dio kulturalnih izazova i ne sekirati.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Muško
Nebitno
