…gledam kroz prozor polupraznog autobusa osvijetljene prozore tvorničkih hala putem od centra sivog velegrada sve do periferije u kojoj sada živim…pitam se da li su i radnicima treće smjene noćne misli tako filozofski teške kao i meni, o čemu razmišljaju dok automatski opslužuju svoje tekuće trake…najradije bi da sam Petar Pan i da me mogu ponijeti neke sretne misli – slike kao islikane i mirisi uhvaćeni u malim bočicama sjećanja…pa da me misli mogu odnijeti daleko od prigradskog busa, recimo u vlak koji se polako trucka prema istoku…
…pa da redom brojim stanice, bandere, šume sve dok mi napokon ne pukne ravnica pred očima kao melem na ranu…još koja bandera, pa će u daljini izroniti Grad kao na dlanu…najviše volim doputovati u sumrak, gledati kako mi se približavaju treperava, još slabašna svjetla koja se miješaju u paleti boja zalaza sunca…izlazim iz vlaka na kolodvor koje me odmah baca u prošlost koja je tako slatka kao i miris predvečerja u Gradu kojeg obožavam, a kojeg sam tako lako ostavila…i lipe su procvjetale, prati me njihov miris sve do ulice s drvoredom breza…u širokoj slavonskoj duši javlja mi se onaj osjećaj kojem nikad ne mogu dati ime, onaj neki koktel raspoloženja nošen zvukovima tamburice, zvonjavom tramvaja i žamorom glasova…i jednak je taj osjećaj u jesen, to posebno doba teškim magli, koraka kroz hrpe otpalog lišća na pločniku, kiša koje kupaju krovove…jednak je i u proljeće nježno, zeleno, toplo i moje…u ljeto, dugo i vrelo i uspavano kad gledam Grad s druge obale ležeći u pijesku kod Željezničkog…a tek zima, kad siječanjski snijeg utiša ulice, aute i tramvaje i kad je glavna dumina sanjkati se niz brdo kod Drvengrada...kad bi bar te petarpanovske misli odnijele i do donjogradskih uličica gdje sam se često u sitne sate prikradala da me susjedi ne vide onako bećarski raspoloženu…ili do rijeke u noći kada nema veze što grizu komarci, jer iznad mene je pun mjesec, čujem kreket žaba i lajanje seoskih kerova s druge obale…
…i da, naravno…Ti…jer bez Tebe nema sretnih misli…u jednom od svojih dolazaka, onom najnovijem, ponovno si uletio u moj život… Ti si pričao, a ja sam gledala u rijeku i crvene krovove Tvrđe…Ti si pričao, a ja sam se vrlo čudno osjećala uz miris proljeća AD 2006, moju ruku u Tvojoj – tajno ispod stola…jer Ti si njen, a ja njegova i u nekom drugom životu, daleko i od Tebe i mog Grada…
…a onda sjećanja razbije tišina velegradske periferije i hladni ponoćni vjetar…a ja se ostajem boriti s Pepeljuginim razočaranjem i blijedom slikom Tvog lica pred očima…
„
Odlazak nije uvijek najjednostavnije rješenje, naročito ako čovjek povede i samog sebe“ ;
E.M. Remarque
anakonda
anakondarođena je Esekerka, a zadnjih pet godina je na privremenom radu u Zagrebu.
Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::, a dosad objavljene priče ::ovdje::
Muško
