Odlučila sam pisati o stvarima o kojima se ne govori, jer želim izaći u svijet takva kakva jesam. Gola. Iskrena. Otvorena i ranjiva. Napokon znam da sam upravo takva dovoljna i da ne moram biti ništa drugo osim same sebe.
Bivša sam anoreksičarka i bulimičarka. Kažem bivša zato što već sedam/osam godina nisam vezana za hranu. Ne razmišljam o njoj cijele dane. Ne opterećuje me. Jedem kad sam gladna. Volim jesti makrobiotiku (često ju kuham) ,ali često kupim i pecivo u obližnjoj pekari koje ne slovi za najzdravije. I trudim se biti ok s tim. Ponekad jesam, ponekad ne.
Ponekad bih voljela da ne volim slatko, da ne jedem peciva i da si ujutro kuham pravu žitaricu, a ne njenu prerađevinu pahuljicu, a ponekad sam sretna jer za doručak najčešće jedem zobene pahuljice ili integralne žgance sa soja-riža mlijekom i preponosna jer mi je to gušt, a ne opterećenje ili odricanje.
Nisam savršena. Mogla bih biti bolja majka svome tijelu, ali trenutno nisam. Trenutno sam samo dovoljno dobra majka koja ima i puno ljubavi za sebe i puno otpora da si život učini još kvalitetnijim.
Neki dan sam naletjela na nekom forumu na priče anoreksičarki i bulimičarki i prisjetila sam se kako sam nekad davno tražila pomoć i nigdje ju nisam pronalazila.
Valjda me to potaknulo. Želim da se ne tabuizira ova tema.
Cure, postoji put van. To je ono što želim reći. Postoji izlaz. Demon koji se nalazi u vašim glavama samo je dio vas. I...da, znam da je moćan i da je možda 90-99% vas trenutno, ali postoji način kako da ga oslabite i kako da sebi vratite sebe. Ja ću vam ispričati svoju priču, a vi vidite za sebe...
Počela sam sa bulimijom na fakultetu. Čak se ni ne sjećam kako i zašto. Znam da sam imala zatvore još u srednjoj skoli i da sam pokušavala riješiti probleme s probavom, ali nisam sigurna da je to bio razlog.
Btw, jako se maglovito sjećam cijelog tog perioda na faksu. Sjećam se osjećaja koji su stalno bili prisutni, ali se ne sjećam kronologije. Osjećaji koji su stalno bili prisutni su pritisak da moram nešto, osjećaj da nisam dovoljna, da nikad nije dovoljno dobro, osjećaj gađenja, stida, osjećaj frustracije zbog skrivanja. I osjećaj lažne moći jer mogu
hendlat s dva života paralelno. Jedan je onaj obični, a drugi onaj tajni - samo moj- mračan, surov, beznadan.
I tad sam odlučila izaći iz tog pakla. Zatražila sam pomoć od dvije prijateljice kojima sam takva bila previše, nisu imale kapaciteta za biti uz mene, ali su mi nabavile broj jako priznatog zagrebačkog psihijatra gdje sam na prvom sastanku, kad sam jedva jedvice ušla u ordinaciju, uopće izgovorila “
ja sam bulimičarka već 5 godina, nitko od mojih bližnjih to ne zna, a ja se raspadam.“
Rekao mi je da sjednem, dao mi injekciju B vitamina u guzu, prepisao antidepresive i za 2 mjeseca me pozvao na kontrolu. To je bio najteži kolaps u mom životu.
Nakon 5 godina šutnje, ja sam izgovorila nešto za što sam mislila da ću radije umrijeti nego izgovoriti, a on me nije ni pogledao. Osjećaj
neprimjetnosti me pratio kroz cijeli život. Takva neprimjetna bila sam oduvijek. I ovo je bio samo zadnji udarac.
Curama sam bila previše, on me nije vidio...zaključak je bio - očito sam loša, moj demon ima pravo. Nikad neću uspjeti, jer loši ne uspijevaju, mislila sam.
U to sam vrijeme bila uzorna studentica na Kineziološkom fakultetu, voditeljica aerobika – vodilo me
u zdravom tijelu zdrav duh! Izgledala sam dobro.
Ljudi su mi skoro svakodnevno dolazili s pitanjima kako skinuti kile, kako se hraniti. Znala sam svu moguću teoriju od sportske prehrane do makrobiotičke, ali
sebi nisam mogla pomoći.
Svaki novi dan bio je nova šansa za“
od danas više neću“ i svaki novi dan je bio novi poraz, jer je „
drive“ u meni bio toliko snažan da mu se nisam uspjela oduprijeti. I svaki novi poraz je bio mala smrt za mene. Pala sam na dno i koprcala se između planiranja što i kako danas pojesti, povratiti i organizirati sve da nitko ne skuži i između obaveza kojima sam se zatrpavala samo da ništa ne osjetim.
Jer, ako bih stala na trenutak, čula bih demonski glas...
ne valjaš, odvratna si, fuj! Nikad nećeš uspjeti! Tko bi te takvu htio? Ako kažeš nekome, postat ćeš ruglo i svi će te odbaciti. Gaduro, odvratna. Baš si smeće društva.
I tad se nešto prelomilo u meni. Odlučila sam ponovno govoriti.
(Baš sam bila hrabra!) Sjećam se trenutka kad sam prijeteljici izgovarala „
ja sam bulimičarka“ - grcala sam od plača, imala sam knedlu u grlu i skoro sam se ugušila od emocija koje su navrle...
Ona me zagrlila i rekla sudbonosne riječi...
sve će biti u redu. Dogodila se ljubav. Vidjela me. Nije me odbacila. I ugledala sam svijetlo nakon godina beznađa.
Molila sam. Počela sam govoriti. I nailazila na zagrljaje. Pronašla sam partnera kojem sam bila savršena ovakva kakva jesam. Počela sam pobjeđivati demona u sebi, a i kad ga nisam uspjela pobijediti, uspjela sam zagrliti sebe ili zatražiti utjehu partnera.
Počela sam ići na terapije u grupi koja je postala moja nova obitelj. Snowlion obitelj. U grupi gdje sam popravljala sve što je nekad bilo krivo i dovršavala sve što je nekad bilo potisnuto. U grupi gdje sam shvatila da i drugi ljudi imaju svoje demone, koji nisu isti kao moj, ali nisu ni toliko drugačiji od mene. Astma, alkoholizam, bolesna ljubomora, depresija, tahikardija, Chronova bolest, poremećaj u prehrani.
Sve su to pozivi naše duše da stanemo, poslušamo i preuzmemo odgovornost za izgradnju ljubavi za sebe.
I napokon...Iscjeljenje se događalo. Događa se i danas i događat će se i dalje, dok god postojim u ovom tijelu. Iscjeljivat ću dijelove sebe koji trebaju iscjeljenje, jer to je moj put, put promjene. Transformacija straha u ljubav.
Namjera mi je biti „dovoljno dobra majka“ samoj sebi i time dobar primjer svom djetetu i ljudima s kojima radim. Jedino sebe mogu mijenjati. Druge ne mogu. Drugi mogu mijenjati sebe u kontaktu sa mnom, a to je ono zbog čega sam se rodila. Da budem u kontaktu s ljudima koji me žele. Da im postavljam pitanja i gledam njihov iscjeliteljski proces.
Namjera mi je živjeti onu Ghandijevu rečenicu „
Budi promjena koju želiš vidjeti“. Namjera mi je graditi mir i ljubav u sebi, sa sobom i sa svime oko sebe, jer znam da mogu stvarati bolji svijet za sebe i sve one koji žele to isto. I znam da je to jedini način. Znam da sve kreće od mene. Od unutra prema van.
Sve što je u meni, na neki način oslikava se u mom malom svemiru. Kad sam ja negativna, srećem negativne situacije, negativne ljude, negativna iskustva.
Kad sam ja pozitivna, srećem prave ljude, na pravim mjestima u pravo vrijeme i život postaje čudo. Prekrasno čudo koje se svakim danom sve više razvija.
Autorica:
Gorana Radetić
Gorana je rođena 1977. u Zagrebu, diplomirala na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, usmjerenje kineziterapija. Još za vrijeme fakulteta sudjeluje na brojnim Reebok Body art konvencijama, prolazi kroz 8 stupnjeva joge u svakodnevnom životu i sudjeluje na instruktorskim seminarima, 20tak radionica makrobiotičkog kuhanja te radionica eko uzgoja voća i povrća. Nakon fakulteta upisuje Snowlion školu četverogodišnji studij integrativno psiho-spiritualne terapije te nakon završetka studija počinje raditi kao tjelesno orijentirani terapeut za dušu i psihu i postaje dio učiteljskog tima u Snowlion školi. Trenutno polaznica treće godine CIL trening studija za kliničku psihologiju i duhovnost.
Pokretačica i utemeljiteljica Kinezi mix programa, osnivačica udruge Intuita koja se bavi promicanjem cjelovitog razvoja čovjeka i zdravije kulture življenja.
Trenutno radi kao instruktorica joge, trenerica kinezi mixa, body tonea i core vježbi (bioenergetske vježbe po Lowenu) te kao tjelesno orjentirani terapeut za dušu, psihu i tijelo u
Centru Osobne Moći u Osijeku.
Nebitno
Muško
Žensko
...
