Hoću li ja to moći? Hoće li mi biti preteško? Jesam li prestara? Jesam li predebela? Možda nisam dovoljno koordinirana? Nemam dovoljno ritma? Nebrojeno puta čula sam ova i brojna druga, slična pitanja od žena starijih od 60, pa i od 50 godina, ali i od onih puno mlađih koje nisu nikada kročile u dvoranu. Mnogo je njih uvjereno kako nije dovoljno koordinirano, spretno, pokretno ili sposobno za bilo koji oblik vježbanja, a neke čak zaziru od rekreacije u strahu da neće moći pratiti visoki intenzitet treninga, te da će iz dvorane otići fizički i psihički poražene. Iz nekog (apsolutno neistinitog) razloga vrlo veliki broj ljudi, a naročito žena,
misli kako za rekreaciju treba imati određene fizičke predispozicije, što je apsolutno netočno. Kao da smatrate da nemate dovoljno dobru frizuru da biste otišli kod frizera.
Većina je ovih stavova i strahova danas potpuno kriva i preuveličana, jer postoji sve više programa i vrsta
rekreacije koje su prilagođene upravo apsolutnim početnicima, starijim osobama, pa i onima sa određenim ozljedama. Svi su jednom bili apsolutni početnici i nitko se nije rodio s razinom fizičke spremnosti koju danas ima, stoga su i rekreativni programi osmišljeni kako bi omogućili
vježbanje za zdravlje onima koji još nisu u formi.
Rekreacija je sredstvo za postizanje bolje kondicije, zdravijeg lokomotornog, dišnog i krvožilnog sustava, razvoj koordinacije, produbljenje disanja, skidanje kilograma i učvršćivanje tijela do prirodnog mišićnog tonusa. To su
pozitivni učinci i posljedice rekreacije, a ne uvjeti koje treba zadovoljiti kako biste uopće imali pristup u dvoranu.
Vizija rekreacije kao grupe zgodnih, mladih djevojaka koje u brzom tempu i uz glasnu glazbu skakuću po dvorani nekada je bila apsolutno točna. Aerobic se svodio upravo na to – plesne programe, puno skakanja, visoki puls i općenito vrlo intenzivan pristup vježbanju. Kod nas je još devedesetih godina situacija bila vrlo slična, kada se sve svodilo na step i aerobic, no u posljednjih se desetak godina ova slika drastično mijenja. Još uvijek postoje brojni intenzivni i plesni programi koje je teško pratiti prosječnoj osobi starijoj od 40 godina, a pogotovo nekome tko se s rekreacijom po prvi put susreće. No, danas postoji i vrlo veliki broj programa koji se mogu svrstati u one
niskog ili srednjeg intenziteta i koje jednako možete pratiti vi, vaša šezdesetogodišnja teta, susjeda Anka s diskus hernijom i išijasom te njezina sestra Nada koja ima petnaestak kila previše.
Vježbanje odavno više nije rezervirano samo za one koji u startu imaju dovoljno kondicije da bi ga uopće mogli pratiti i dovoljno su zgodni da za dvoranu mogu obući kratki topić i tajice.
Ključni pojam u odabiru programa koji svatko može pratiti jest „niski intenzitet“ što znači da
intenzitet vježbi niti u jednom trenutku sata ne prelazi 50 posto maksimalnog opterećenja, da je program
potpuno statičan - znači da u njemu nema skakanja, koreografije, pa čak niti bilo kakvih koraka, te da se veći dio sata izvode
vježbe na podu. Ovakvi programi obično sadrže veliki broj
korektivnih (fizioterapijskih) vježbi za kralježnicu, vježbi istezanja te lakših vježbi za učvršćivanje čitavog tijela. Pilates je otvorio vrata dvorana za statične i manje invazivne programe, a nakon njegovog populariziranja pojavio se čitav niz programa sličnog, ili nižeg intenziteta koji
nemaju štetnog utjecaja na osjetljiva koljena ili kralježnicu, utječu na kontrolu pokreta, koordinaciju i disanje, te pružaju mogućnost početnicima, starijim osobama i svima koji sebe smatraju „antitalentima“ da se bez straha i predrasuda priključe rekreativnom vježbanju.
Za apsolutne početnike koji ne žele potpuno statični program ili žele nešto viši puls na satu,
s ciljem skidanja kilograma, a također i za srednju i nešto stariju generaciju, primjereni su
polustatični programi srednjeg intenziteta koji kombiniraju statične tehnike (Pilates, jogu ili workout) u dinamičnim varijantama i sekvencama pokreta. Ovi su programi također neinvazivni za osjetljiva koljena i kralježnicu, početnici ih mogu bez poteškoća pratiti, puls nije previsok za neiskusne i nepripremljene vježbače i dovoljno su polaganog tempa da svi mogu pratiti pokrete i pravilno ih izvesti.
I zato
predrasude i strahove na stranu, za svakoga postoji primjereni program i intenzitet. Programi niskog intenziteta osmišljeni su tako da ih mogu pratiti i oni koji se nikada nisu približili dvorani, stoga za njih ne možete biti presmotani, nekoordinirani, prestari, predebeli, bez dovoljno kondicije ili na bilo koji način nedovoljno dobri. Programi niskog intenziteta osmišljeni su
kako bi rekreacija postala dostupna baš svima te kako bi njeni pozitivni učinci omogućili široj populaciji vježbanje za zadraviju kralježnicu, srčani, krvožilni i dišni sustav. To su vježbe kojima je prioritet zdravlje, čvrsta i izdržljiva leđa, bolji osjećaj u vlastitom tijelu i dostupne su baš svakome, a mnogi koji su imali inicijalni strah i predrasude našli su se ugodno iznenađeni nakon prvog odrađenog sata, shvativši kako nisu ništa od onoga kakvima su se ranije smatrali - niti presmotani, niti prestari, niti predebeli, niti antitalenti.
Bojana Muačević, prof. diplomirala je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, na usmjerenju Kineziterapija. Prije odlaska u Zagreb godinama se bavila plesom, a kao voditeljica rekreativnih programa radi od 1995. godine. Iza sebe ima nekoliko natjecateljskih uspjeha na državnoj razini (prvo mjesto na prvenstvu RH u Fitnessu, drugo u Show danceu i treće u natjecateljskom Aerobicu). Posljednje četiri godine radi kao koordinator i voditelj programa u Centru kulture tijela GEA u Osijeku, objedinjujući u svom radu dugogodišnje iskustvo, znanja stečena u struci i povratne informacije o potrebama vježbača u dvorani.
Žensko
