Posljednjih nekoliko dana odigrava se dobra stara priča o počecima, buđenju, ljepoti na ulicama i između (životnih) redova – čaša je odjednom napola puna, krajevi su nefunkcionalnih životnih epizoda ponovno postali lekcije i točke za aktiviranje startnih pozicija i, eto, kao svaki okorjeli
meteoropat, zaključila sam da nas je lijepo vrijeme serotoninski ohrabrilo u stvaranju dinamike u našim dobro uigranim scenarijima.
Kao mnogi od mojih sugrađana, hodala sam ovih dana gradom nošena poletnošću tematske pjesme u glavi (vješto izmičući fotografima), sinkronizirala se sa strancem koji mi je na tramvajskoj stanici ispričao neobičnu zamršenost svoje samoće, odradila kratku ekranizaciju osječke svakodnevice iskoristivši ju kao
energetsku bombu, dobila pokoji kompliment, provela subotu praveći drva u šumi uz pečenu slaninu i aktiviranje mišića (gradski život, zaključila sam, pametno je s vremena na vrijeme uplašiti bijegom od
urbanih navika) i saznala nekoliko dobrih vijesti. Sustiglo me i razmišljanje o inventurama i čišćenju osobnih prostora, ideja o provjetravanju uma i popisivanju dobara (posebice onih od krvi i mesa), a i, što je možda i najbitnije, zastala sam kako bih u nekoliko navrata upila
zvuk trenutka onako kako to nisam učinila već jako dugo (valjda je i to ono što nazivamo buđenjem iz zimskog sna):
trenutak 1:
noćna vožnja i mirni razgovori, tek taj zvuk nečijeg glasa i osjećaj sigurnosti na suvozačevom mjestu, svjetla grada u daljini, ravnina ceste čija te praznina i nepoznatost asocira na svijest o nadolazećoj promjeni (kojeg god predznaka) na koju si napokon spremna;
trenutak 2:
buka subotnje večeri u gradu, dim, mrak i tijela kojima istodobno izmičeš i čiju blizinu žudiš, taj kontrastni osjećaj utapanja u zagušljivom mnoštvu i udaha punim plućima, pripadanja opijenosti mase u kojoj svoju sebe prihvaćaš bez straha, očekivanja i kontrole (usporedivo s plutanjem, kako sam nekome često govorila).
Vrijeme trenutne radnje, dakle, određujem ovako: jednostavnost samoće
nakon prekida veze i posla obilježava odvikavanje od naučenosti na određen obrazac življenja, o čemu god da se radilo, odnosno pokušaj sastavljanja svoje malenkosti nakon autodestrukcije uzrokovane apstinencijskom krizom zbog izgubljenog. Ono vrijeme kada te više ne opsjedaju
životni detalji o koje si se do jučer sudarala i nad kojima si ispuštala zadnje atome snage kako bi im promijenila tijek, usustavila ih, definirala i, u konačnici, kontrolirala (nažalost – uvijek to). Ono vrijeme kada ti do sivih stanica napokon dolazi jasna činjenica da rad na nečemu ili donošenje odluka ne znači nužno pisanje strogih zacrtanosti dijelova životnog scenarija i kontroliranje svakog aspekta njihove realizacije. Vrijeme
disanja.
Zanimljivo je bilo shvatiti u kolikoj mjeri napokon koketiram s opasnim terenima zabrana: družim se s ljudima s kojima to iz nekih razloga ne bih smjela i uživam u tome, izgovaram rečenice što me već mjesecima zaokupljaju dovodeći se u položaj ranjivosti i blamaže – i uživam u tome, ponovno upoznajem ljude za koje sam mislila da ih poznajem godinama i napokon im dopuštam izlazak iz
ladica u koje ih je moja potreba za kontrolom smjestila i, da, uživam u tome. Katkada
zimski san ne možemo smjestiti u ono vrijeme radnje u kojemu bismo ga inače očekivali. A ako pritom ta pauza od istinskog življenja traje godinama i ako se fino usložila u naše odnose, ideale, planove i postupke – očito je vrijeme za promjenu
godišnjeg doba.
Da, priznajem, plašim ljude svojim nejasnim riječima i, još više, nekonzistentnošću svojih postupaka, izmičem njihovim očekivanjima i posljedično užasavam sve te žene i muškarce iz moje okoline koji ne znaju odgovoriti na nužnost potrebe za fluidnim istraživanjem vlastitog vremena radnje. Čini li me ta
bipolarnost osobom s kojom ne znaju što bi jer ne mogu računati na postojanje formula i pravila naših odnosa, bez obzira što je mjesto takvih brzaca najčešće smješteno u mojoj unutrašnjosti, skriveno pogledima njihovih/naših stvarnosti? Možda. Plaši li ih ta moja potreba za izmjenom i po nekoliko godišnjih doba u jednom tjednu nekog stvarnosnijeg vremena radnje na koje ipak, čini se, ne gledamo istim očima? Vjerojatno.
No možda je, usuđujem se to napisati, upravo u tome poanta: nestatičnost disanja jest nužnost njegova postojanja. Život, promjena, kretanje i istraživanje te hvatanje u koštac s nefunkcionalnim dijelovima
ispisanih priča, kraćih ili dužih, svejedno. Usporedba života i osoba koje nam ga upotpunjuju s, kako je to moja prijateljica često znala reći,
vagonima vlaka kojim upravljaš. A ako te ladica u koju te zatvorio neki kontrolfrikovski (iskompleksirani) um (kakav i sama, nažalost, prečesto uzgajam) guši i poput onih ljigavaca s buvljaka izmičeš njezinim rubovima sa svih strana, ne čini li te alternativa takve egzistencije sretnim (iako, doduše, kompleksnim) izdankom vlastite
autentičnosti? Ne čini li te to vrijednom svakodnevnog opetovanog upoznavanja, a ne prestrašenog zaobilaženja u širokom luku jer si, očito, za druge oči toliko toga u jednom, a toliko ničega u drugom trenutku?
To me
neuklapanje u mjesto/vrijeme radnje naše stvarnosne proze i rastužuje i usrećuje u isti mah. U svakom je slučaju ono nešto na što sam se naviknula bez obzira na to koliko me vagona dosad koštalo. U konačnici, smjer kretanja vlaka jednako vam može promijeniti
desetominutni stranac s tramvajske stanice, taj redatelj usamljenosti u kadrovima o podgrijavanju graha iz „limene šerpe“ za ručak, kao i introvertirana djevojka koja odgaja hrabrost ispisujući svoje prostornovremenske upitnike pred nepoznatim virtualnim vlakovođama s internetskog portala. Vrijeme njezine radnje jest subjektivna nepoznanica bez scenarija i plana s povremenim naznakama da bi uskoro mogla dodati i ono željeno „bez kontrole“. Zvuči li ona uistinu kao netko od koga je nužno pobjeći glavom bez obzira?
Hm, možda.
Piše: M. T.
Nebitno
