Zatekne li se čovjek u šokantnom kadru filma čiju režiju ne potpisuje, primjerice, proslavljeni John Glen, već jedan drugi planetarno popularni redatelj –
gospodin Život – katkad mu se smuči njegova uloga iznenadnog statista. Jer statisti nemaju nikakvog utjecaja na sadržaj filmskog scenarija, a još kad je k tome u pitanju onaj životni, posljedična nemoć zna biti neizdrživa.
„
Statistica“ o kojoj ću vam pričati jednog je predvečerja žurno koračala za nagomilanim obvezama ulicama svojega grada, kad li se u jednom trenutku zaustavila kao ukopana. Naime, u automobilu parkiranom uz rub ceste i do kraja otvorenih prednjih prozora, s vozačevog su ju sjedala gledala dva preplašena oka nepoznatog, sićušnog
dječačića. Trogodišnjaka. Držeći ruke na volanu, mališan se tužno ogledao oko sebe, s vremena na vrijeme se naginjući čitavim tijelom kroz prozor na vrlo frekventnu cestu, ne bi li možda opazio osobu koja ga je ostavila samoga. A osobe niotkud, kao niti dječje sjedalice na stražnjem sjedalu vozila.
Ništa manje zbunjena od djeteta, statistica se i sama stala osvrtati ne bi li u blizini ugledala njegovu majku ili oca, stariju sestru ili brata, baku ili djeda, tetku ili tetka, dadilju, susjeda, bilo koga. Žaleći pritom što joj nedostaje supermoć u obliku
rentgenskog vida pomoću kojega bi vidjela unutrašnje organe prolaznika i pritom vrlo lako prepoznala koji od njih ima veze s trogodišnjakom. Kako? Pa tako što bi dotičnom nedostajala točno dva organa – jedan koji kucka i jedan prožet vijugama.
Već sljedeći u nizu dječakovih zacakljenih pogleda usmjerenih ka statistici nagnao ju je da mu se oprezno približi, čučne pored automobila, kroz spušteni ga prozor nježno pozdravi i upita koga on to čeka. „
Tatu“, nakon trenutka ili dva gotovo nečujno odgovara dječačić, „
ali ga nema.“ Kao što očito nisu svi tate isti, tako nisu iste ni sve statistice pa se ovoj omaknuo drhtaj u glasu i jedva joj je primjetno zadrhtala donja usnica kada ga je pažljivo upitala: „
A gdje je otišao tvoj tata?“ „
Ostavio me“, prošaptao je dječačić čija je, pak, donja usnica drhtala već neko vrijeme, ali nije to bio šaptaj uspaničenog djeteta nenaučenog na to da ga se ostavlja samoga, već šaptaj prepun nekakve navike i razočaranja. Koje ga boja tolikom, gotovo odraslom tugom.
Nadglasavajući se s bukom jurcajućih vozila tik pored još k tome i nepropisno parkiranog automobila (po čijem je vozačkom sjedalu puzao nezavezani, promrzli trogodišnjak, povlačeći volan i ručnu kočnicu za koju je, srećom, još uvijek bio preslab i naginjući se kroz otvoreni prozor na prometnicu toliko da je više puta umalo ispao van, da nije bilo te djevojke koja ga je spriječila), statistica je nastojala utješiti dječaka hrabreći ga da ga tata nikako nije ostavio, već je samo skoknuo do obližnjeg dućana iz kojega će mu se brzo vratiti. Pogled koji je dobila zauzvrat bio je savršena ilustracija onoga što inače nazivamo… nevjerica. I to ona najgora, tupa, rezignirana nevjerica, osvjedočena već doživljenim ranijim iskustvima.
Otići? Nikako. Sigurnosti tuđeg jednako koliko i vlastitog djeteta nije bila vrijedna niti jedna obveza koja je tog zimskog predvečerja čekala statisticu. A nisu je bile vrijedne niti obveze drugih slučajnih prolaznika koji su se, nesvjesni da je i njima
gospodin Život upravo dodijelio rolu statista, počeli polako okupljati oko automobila, vrlo brzo povezavši o čemu je riječ. Ubrzo je malenog nastojala razveseliti cijela četa prolaznika, dok je ona druga polovica stala vijećati što učiniti.
U čemu ih je, nakon dobrih deset minuta, u čudu prekinuo gospon Otac. Ili gospon otac, prije bih rekla, obzirom se velikim slovima ipak implicira doza poštovanja, a ne elementarnog gađenja. Gospon otac se, dakle, sav nasmiješen, prpošan i podignutih obrva, ležernim korakom spuštao iza ugla niz ulicu, čudom se čudeći tolikim ljudima okupljenim oko njegovog prometala. „
Gospodine, je li sve u redu, morali ste hitno u ljekarnu ili se dogodila neka nesreća?“ upitali su ga zabrinuti statisti. „
Ma gluposti, bio mi je usput dućan pa sam svratio po malo špeceraja“, glasio je cerekavi odgovor tog još uvijek začuđenog, za reprodukciju sposobnog sisavca, tog živućeg dokaza da je i Priroda katkad žalosno pogrešiva. Tog odraslog čovjeka koji, što je najviše zabrinjavajuće, uopće nije bio niti svjestan gdje leži njegova pogreška.
Kakva ljekarna, kakva nesreća? Ma u koju je to ljekarnu zabranjen ulaz najmlađima? Ma koja je to nesreća hitnija od nesreće u kojoj bez nadzora ostavljeni trogodišnjak, uslijed naginjanja kroz otvoreni prozor, može ispasti iz automobila van i ozlijediti se; ili tako malen i nesvjestan stradati pod kotačima drugog auta; ili doživjeti nalet drugog vozila pošto je ono njegovog oca parkirano ondje gdje su parkiranja, ali i zaustavljanja strogo zabranjena; ili biti ukraden dok na ulici baulja u potrazi za svojim tatom, zašto ne? Ma koji je to tetrapak mlijeka ili kilogram idaredica vrijedan sigurnosti tako malenog djeteta?!?
Već je sama po sebi dovoljno nesretna okolnost da rođeni otac svojega preplašenka, koji je još donedavno bio beba, toliko nehajno, nekoliko desetaka minuta, ostavlja samoga u autu, na neskrivenu sablazan svakog iole lucidnog prolaznika, kao da je riječ o još toploj veknici kruha iz obližnje pekarnice, a ne o živome biću koje zahtijeva brigu, a briga za potomstvo je, ako već ne instinktivna, onda svakako zakonska obveza. Ako se otac ovako monstruozno (da, monstruozno) ponaša u javnosti, bojim se i pomisliti što bi nam imala za ispričati četiri zida njihovog prebivališta.
Osim da je očigledno pekmezastija od ostalih statista, ova je situacija ogorčenu statisticu naučila još ponekim lekcijama. Lekciji koja kaže da statisti ipak imaju utjecaja na sadržaj životnog scenarija. Lekciji u kojoj stoji da je nemoć samo utvara neprikosnovenih kukavica. Lekciji u kojoj je boldano da je inercija najopasnija rivalka promjenama. Jer naša je statistica jedina od statista koja je kasnije nešto poduzela, istražila, odreagirala, pokrenula se, pobrinula, alarmirala, pridonijela, spasila.
Putem je, htjela ili ne, apsolvirala i posljednju, vraški bolnu, krajnje notornu lekciju koja uči da je naslovnu licence to kill, osim što postoji na filmskom platnu, Priroda stavila i u ruke onih koji se nazivaju roditeljima. Pa jedni od nje strepe, zaziru i svim se silama trude nikada ju nehotično ne upotrijebiti na uštrb svojega djeteta, dok oni drugi… Eh, one druge besramno zabavlja i nasmijava činjenica da su čudovišta u njima čak i licencirana pa hotimično vrte tom licencom oko kažiprsta kao da je ključić na pertli, a ne potencijalna i vrlo eksplozivna naprava.
Zato epilogu današnje teme niti jedna misao ne pristaje bolje od one, čudno, pape Ivana XXIII., a koja se tugaljivo ušuškala u statističino pamćenje još onoga dana kada ju je pročitala:
„
Lakše je roditelju dobiti dijete nego djetetu - istinskog roditelja.“
Osmijeh na lica šalje vam Mislilica.
Essekerica. Pisalica. Sanjalica. Radoznalica. Osobenjačica. Maštovitica. Sramežljivica. Učilica. Putnica. Radilica. Dobrica. Idealistica. Znanjelovica. Razigranica. Damica. Čitalica. Perfekcionistica. Smješkalica. Estetica. Planiralica. Vedrica. Produbilica. Ženstvenica. Otvorenoumica. Rockerica. Iskrenica. Crtalica. Družilica. Nježnilica. Optimistica. Upornica. Tajnovitica. Uživalica. Pacifistica. Usrećilica. Svestranica. Životosviđalica. Mislilica.
[Svi tekstovi] Kolumna: Mislilica
mislilica031[at]gmail[točka]com
Nebitno
