...i usporedite s danasnjim stanjem.
Obratite paznju i na retoriku politicara. Koja vam retorika ulijeva vise povjerenja - ona koja iskreno i otvoreno govori o problemima, ili ona koja problema nije ni svjesna?
Valja dodati i da je ovo izreceno u vrijeme kad je drzava, odnosno hrvatski narod, jos uvijek bio vlasnik svega i kad je skoro sva dobit koja se stvarala ostajala u zemlji.
Danas, skoro 25 godina poslije imamo jednako situacjiu, ali nakon sto smo sve sto vrijedi - rasprodali, pokrali ili unistili.
Ako je danas buducnost od onog vremena, onda se zapitajte kakva ce buducnost ove drzave biti za 25 godina (u kojima necemo imati sto prodati, necemo imati sto pokrasti i unistiti).
Šuvarov govor iz 1989.: Društveni problemi jednaki današnjima
O stvarnim problemima u tadašnjoj Jugoslaviji dosta otvoreno i kritično govorio je tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvar na predavanju održanom na Tribini omladine u Sarajevu 3. svibnja 1989. godine, a o čemu piše Ivo Lučić u knjizi "Uzroci rata" koja je od jučer u prodaji.
Taj govor koji je održan u zadnjoj godini komunističke vlasti u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini predstavlja neku vrstu „završnog računa“ te zaslužuje malo širi citat. Šuvar je s najviše partijske funkcije najprije ukazao na podjele i sukobe među komunistima i u društvu uopće. Zatim je govorio „o „stvarnim problemima: ekonomiji, političkom sustavu, socijalističkom samoupravljanju, socijalnim odnosima, uključivanju u svijet itd“. Upozorio je i na veliku vanjsku zaduženost te unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više decenija prošlosti što je „strahovito breme“ koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa.
Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi:
„Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […] Nismo još 'likvidirali' višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada. Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada 'gastarbajtera', te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima.
To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da s nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […] Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi. Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […]
U našoj zemlji, pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali. Kod nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove. Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju. I naš je urbanizam sada velika kočnica razvoja našeg društva. Gradovi su sami sebi teret i veliki mlinski kamen oko vrata. Posljedice tog zbjega naroda prema velegradskim košnicama u našim uvjetima, a koje su ostale na niskoj razini stvarne urbanosti, dok je oko 27.000 sela opustjelo, danas nam pričinjaju velike glavobolje.“
Stipe Šuvar upozorio je i na „patološku strukturu zaposlenosti inteligencije“. Iznio je podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom od kojih se njih oko 700.000 nalazi u „svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada“. Istakao je da „moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi“. Ukazao je i na „stambeni problem“, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji izgrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od „najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj“. Šuvar je u svom govoru nagovijestio određeni pluralizam unutar „organiziranih socijalističkih snaga“ ali se usprotivio obnovi višestranačkog sustava upozoravajući da bi uz Savez komunista dobili još „desetak nacionalističkih partija da nam zemlju uništavaju“. Analizom razmjera gospodarskog kriminala kao i citiranog Šuvarovog govora može se zaključiti da su tadašnji društveni problemi aktualni i četvrt stoljeća kasnije, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava. Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija, preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i obrasce ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu.
Ivo Lučić, Uzroci rata |
Nebitno
Muško
