Nakon gotovo cetiri godine, Indija ili tocnije,
Mumbai, se napokon doima poznato, uobicajeno, cak i normalno. Sve osim jednog svakidasnjeg fenomena koji mi se dogadja na indijskim ulicama – oni glupi trenuci kada sam meta beizrazajnog zurenja ljigavih muskaraca.
Nesto je cudno s indijskim muskarcima. Odnosno, da ne generaliziram - nesto je cudno u stavu ovih, srednje do nize klase, prosjecnih urbanih muskaraca u svojim odraslim godinama koji su ili ispali iz nekog ruralnog,
bogu-iza-hozentregera mjesta ili nikad nisu izasli iz svog
sluma velikih gradova. Nesto je cudno, smijesno i zastrasujuce u njihovim pogledima. Osobito kad si
bijela mlada zena.
Probala sam sve – ignoriranje, kreveljenje, vikanje , nahuskavanje ljudi oko mene da ih se rijese pa cak i fizicki obracun (ono, kad se vracas s posla i vec ti puna kapa svega…) No, ti isti muskraci su i dalje zurili, a ja sam ostala ljuta i porazena.
Kapitulacija.
Ideja je zapravo dosla neizravno od mog
supruga. Jedan vikend je otisao s kolegom na foto-setnju u tradicionalni luna park koji se postavlja svake godine u cast sufi sveca
Makhdoom Ali Mahimija, arapskog putnika koji se naselio u Bombayu u 14. stoljecu i zaduzio grad svojim humanizmom i znanstvenim radom. Uglavnom, iako sam ja iznjuskala taj dogadjaj (uvijek se veselim otkriti nesto novo), taj vikend nisam mogla ici u turizam i
Abhishek se vratio s
vasara pun dojmova i prica. Nakon svega zakljucih naglas kako steta sto nisam posla s njima i kako nagodinu valja svakako posvjedociti ta cuda madjionicara i akrobata. “
I bolje da nisi isla. Tamo su samo muskarci, djeca i zene u burkama.”
E, sad - ja jako ne volim kad mi netko kaze da ne mogu nesto zato sto sam drugacija. U ovoj specificno situaciji drugacija kao i
50% ljudi na ovom svijetu – zato sto sam
zensko.
Zapravo sam postala svjesna da sam zensko tek kad sam dosla u Indiju. Ne u nekom perverznom smislu, nego u ponasanju okoline prema meni. Prije Indije nitko me nije natjerao svjesno prihvatiti moj spol i cinjenicu
da neke stvari mozda moraju biti drugacije za zene.
Vidljiva karakteristika je
odijevanje, al' to je samo vrh sante. U Indiji, tradiconalne zene se pokrivaju i nose siroku odjecu kako se ne bi otkrivale nikakve obline. Ovisno o razlicitim zajednicama,
neke zene pokrivaju i cijelu glavu, lice, ruke; neke samo navlace marame preko ramena i prsa, a neke ne pokrivaju bas nista u disko klubovima metropola. Drugo, nevidljivo, je ono -
u glavi. Sto je drustveno prihvatljivo ili ocekivano ponasanje zato sto sam zena.
Prije par dana imala sam zanimljivu diskusiju s kolegama s posla. Onako, preko piva. Vec se smracilo i ja sam jedina od mojih kolegica ostala na kruzoku, a rasprava je postajala sve zanimljivija. Stariji kolega koji radi u
Singapuru trenutno sa zenom vodi razgovor o tome bi li se trebali vratiti u Indiju i
koliko je Indija sigurna za zene.
I tako, slagala se misao na misao – je li problem u patrijahalnoj kulturi, je li problem u kastinskom mentalitetu i pomanjkanju postovanja prema odredjenim skupinama ljudi, je li problem u potisnutoj seksulanoj energiji (kao, pa onda smo opleli po reljefima u hramu
Khajuraho i
Kama Sutri i svim ostalim besmislicama – u prosjeku, ne mislim da se Indijci manje seksaju od recimo, Europljana. Ono, mozemo stati vec na cinjenici da ih ima
1.2 milijarde).
Zakljucak je bio da je problem i u indijskom drustvu i muskarcima specificno i u zenama opcenito.
Kao, krenimo od sebe. Pa su ispadali neki svakojaki stavovi i zakljucci. Srecom kolega Amerikanac je bio s nama za stolom pa se nisam morala sama pitati tko je sve ovdje lud. Na kraju veceri moje muske kolege su svatko otisli svojoj kuci u svojim
blindiranim klimatiziranim autima, a ja sam sjela u prvu
riksu. Imam ja
suzavac u torbi, isla sam na tecaj samoobrane u firmi -
tko mi sta moze. (“
Eee, ne znate vi, prezivjeli smo mi rat devedestih” i takva samouvjeravanja…)
Jedna je stvar kako te gledaju i s time se jos mozes pomiriti. Al' opasno postaje kada se sama prestanes osjecati sigurnom. Najgore je kada se krenes propitkivati bi li se mozda trebala osjecati da si u
potencijalnoj opasnosti kad juris sama riksom po mracnim ulicama.
Osijek je siguran grad. Osijek je grad u kojem nakon noci partijanja mozes polako nabadati u petama iz Tvrdje pokraj
vojarne (op.ur. bivse vojarne,
Katarina, bivse ;-)), prema Donjem gradu i jos usput stati na burek. U Osijeku ne nosis suzavac u torbi i ne pitas se bi li se trebala brinuti o vlastitoj sigurnosti ili ne hodati po gradu.
I Mumbai je, kazu, najsigurniji indijski grad za zene. Mumbai mozda izgleda onako, na prvi pogled, strasno, al' cinjenica je da nije toliko lose kao u
Delhiju, gdje novine pisu o grupnim silovanjima u autobusima, silovanju petogodisnjih djevojcica i ostalim grozotama. Ja volim
Delhi, ali nema sanse da cu hodati po ulicama Delhija jednom kad padne mrak. S petama ili bez njih.
Mani ti to!
Citala sam tu jednu knjigu o Britanki, drugoj generaciji muslimanskih imigranata, sad vise ni ne pamtim odakle; koja bi se udavala i trazi muza i tako, opcenito, tipcni
chicklit. “
Ljubav u Marami”. Iznenadio me je njezin svjetonazor o pokrivanju kose i opce iritacije kad bi ju netko nazvao
nazadnom, potisnutom i neostvarenom zenom.
Cijenim da opce postovanje prema razlicitim izricajima kulture, naslijedja, uvjerenja i tradicije mora postojati.
Svi smo mi nekom nenormalni i kao takvi trebamo prihvatiti one koji su "
nenormalni" nama na prvi pogled. Uzrujava me kad netko krene etiketirati ljude oko sebe vodjen predrasudama i stereotipima. To me, ono, bas ljuti. Naprimjer, ja sam na
Sri Lanci cesto bila trpana u kategoriju “
istocnoeuropska prostituka”, onako na prvu, bez ikakvog konteksta.
I zato smo jedan dan, prijateljica i ja, se odlucile na
drustveni eksperiement. Odjenule smo burke (ono, bas one prave -
hardcore burke) i izasle u setnju
Mohammed Ali ulicom. Srce muslimanske cetvrti u gradu. Ako dodje do najgorega, prodat cemo pricu da sam ja rodjakinja sa Srednjeg Istoka (one su, kao, malo bjelje), a kolegica je vec Indijka - jes' da joj faca kaze katolkinja, al' uz malo srece… Pa ne mogu nas valjda pretuci zato sto smo se pokrile. Suprotan scenarij, doduse, bi vec bio vrlo izvjestan.
Hodajuci
ispod crne, neprozirne tkanine u rano popodne, po prvi puta, u cetiri godine u
Mumbaiju, osjetila sam se -
slobodnom. Po prvi puta sam pregledavala arhitekturu grada oko sebe, buljila u ljude (onako isto k'o sto oni inace bulje u mene) i hodala nezapazena. Opusteno, turisticki.
Nakon setnje po
bazaaru, cak smo se osokolile i usetale u
kultni juznobombejski restoran Noor Mohammedi, zadigle
nikab s lica i usred svih onih muskaraca zdravo prionule na
Sanjay Baba piletinu, lokalni specijalitet.
Ispada da mi je trebala
burka da se osjetim -
normalnom.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje cetiri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.