Sjedoh s dragim mi prijateljem nekidan na pivo i stadoh brbljati s njim o
muško-ženskim odnosima – dakle, o
najprožvakanijoj, ali i dalje - najzanimljivijoj temi (valjda je zato toliko i
prožvakana.)
Kako je alkohol tekao niz grlo, našla sam se usred svojeg
dosadnog monologa o tome kako mi je
ultimativni grijeh ukrasti nekome muža ili dečka, kako mi je to
gore od promiskuiteta kojeg zapravo uopće ne smatram grijehom, (iako se mala katolička djevojčica u meni ne slaže pa mi ne dopušta da ga prakticiram), kako ne razumijem kako netko to nekoj drugoj ženi može učiniti te kako je to najobičnije zabijanje noža u leđa te čija je jedina zaslužena
kazna spaljivanje na lomači i slično...
I, dok sam ja tako nadasve pametno blebetala, moj prijatelj se smijuljio, a ja – naravno – nisam baš ništa shvaćala, sve dok mi nije jasno rekao.
- Čuj, onda ću ja goriti u paklu, jer upravo sam ja – nečiji ljubavnik.
Njegova tiha (ali jasna) izjava mi je začepila
gubicu, pa ja ostadoh (vidi čuda) bez riječi i počeh pred njim zbunjeno mucati poput zarumenjene tinejdžerice, pokušavajući opravdati svoj nasilnički monolog.
Osjećala sam se licemjerno i blesavo pored svojih dvostrukih, nedosljednih mjerila, jer legu nisam htjela spaliti na lomači poput ženskih grešnica, a njegov grijeh nisam nimalo doživljavala kao –
grijeh.
I, tada sam se zamislila, a potom razmislila (ajd, Ivy da se to jednom i tebi dogodi!) i došla do vrlo zanimljivih zaključaka.
Naime,
biti nečiji ljubavnik nije ni upola velik grijeh kao
biti nečija ljubavnica.
Isto tako (
vice versa), biti preljubnica nije ni upola velik grijeh kao biti preljubnik.
Zašto, pitate se?
E, pa vežite se, polijećemo...
Kako bi prodrli u temelje moje
kavanske teorije, moramo se vratiti u razloge prijevara i nalaženja ljubavnik/ca, jednako kao i u razloge postajanja nečijim ljubavnik/com.
Naravno, postoje
frajeri koji ne varaju, ali o njima neću pisati, a oni muškarci koji varaju – varaju, jer su jednostavno takvi! To im je sport, životni
sine qua non, nešto kao popit' vode. Takvi primjerci muškaraca se time bave zato što to jednostavno –
MOGU i zato što im se
HOĆE, jer su doktori, direktori, lovaroši, zvjezdice i
kvazi-celebovi, najveći
dase u selu ili kvartu, sviraju gitaru, imaju bend, dobre patike, slatku frizuru, vlasnici su narodnjačkog kluba, znaju
istrančirat svinju u pet minuta, jednostavno imaju šarma ili što god već - od čega
kokoškice iz njihove okoline padaju na leđa
.
Žene po prirodi nisu nevjerne, a ako dođe do varanja, one to čine zbog vrlo realnih razloga. Naime, to je obično zbog toga što [b]muž ne obavlja bračne dužnosti (oooooh da, to je velik i čest problem i rijetko kada sam čula da se netko žali u zadnje vrijeme na frigidnu ženu – više je obratno), ne daje joj nikakvu pažnju, uzima ju zdravo za gotovo, voli ju napraviti glupom pred svojim prijateljima, maksimalno ju ignorirati na društvenim događanjima, a u isto vrijeme zdušno pričati s nekom svojom zgodnom ženskom prijateljicom, ne obratiti joj se cijele mjesece, itd...
E, sad se pitate zašto ga ona jednostavno ne ostavi? E, pa dragi moji, zadnji puta kada sam provjerila, ne živimo u
Disneylandu, pa su naše drage ženice, na žalost, posve financijski ovisne o svojemu
mamlazu, ili čak rade, ali opet ne bi bile u stanju izdržavati svoje troje djece za koju dotični nikada ne bi morao platiti alimentaciju (jer živimo u RH), ili shvaćaju da je za djecu bolje da imaju oca s kojima se majka nikada, zapravo, ne svađa pa kućna atmosfera nije za baciti bez obzira na nedostatak nježnosti...
I, da – sad bih se ja mogla praviti jako pametna i reći kako to nisu razlozi za ostati u lošem braku i imati ljubavnike, ali s obzirom da nisam u toj situaciji, ne smijem suditi i praviti se sitom koja gladnom ne vjeruje i ne razumije ga.
Pa, Vam stoga, nesretne supružnice - pola praštam...
Sada kada smo objasnili zašto su ženske nevjere manji grijeh od muških, moramo objasniti i zašto su ženske priležnice veće grešnice od njihovih muških pandana.
Pa - nastavimo...
Žene, naime imaju jedan vrlo glupavi sklop u glavi po pitanju odabira muškaraca, a on se zove „
sindrom krda“.
Što je „
sindrom krda“?
Sindrom krda je pojava pronađena kod 90% primjeraka nježnijeg spola, a koji se manifestira tako što gospođe
kokoškice pojma nemaju kako i po kojem realnom kriteriju bi trebale odabrati svojeg
pjetlića, pa zbog toga „
prepisuju“ od drugih
kokoškica, tj. kradu odabir drugih, jer vlastito mišljenje nemaju. Na taj način vode se mišlju – „
Ako je dobar NJOJ, onda mora biti dobar i MENI, jer ako dotični pjetlić nije zauzet, ZASIGURNO nešto nije u redu s njim!“
Tako da
prsten na ruci mužjaka daje veliku moć onima koji ga nose, a djevojka pod rukom ranije navedenog povećava njegovu muškost za barem 70%. Sve u svemu, moramo priznati da se na taj način vraćamo na
mentalitet krda i jednog
alfa mužjaka koji ima pravo na sve ženke pod njegovim patronatom.
Postajati nečijom ljubavnicom, samo zato što nemaš dovoljno mozga sama odabrati - svakako predstavlja
ULTIMATIVNI GRIJEH.
S druge strane, muškarci koji postaju nečiji ljubavnici (a što je rijetkost) nemaju gore navedenih, glupih, „
krdaških“ razloga za to. Tj., ne znam zapravo iz kojih razloga
pjetlići to rade, ali posve mi je dovoljno znati da „
krdaški“ razlozi nisu u pitanju. Uzmimo u obzir i to da se pjetlići neće hvaliti (za razliku od kokoškica) s vezama sa zauzetim damama, (a iz razloga što su te dame, npr. vlasnici „nečega“) - to im je još jedan plusić. Cijenim to što oni svoje preljubnice ne smatraju trofejem i modnim dodatkom - pa im se pola prašta.
Eto, živili Vi meni, pa makar i napola oprošteni i shvatite moje stereotipne baljezgarije kao zabavu, jer da nisu bili iznešeni u obliku stereotipa –
NE BI BILI ZABAVNI. ;-)
I, da...pozdravite svoje ljubavnike/ce!
Tekst: PoisonIvy
Foto: Pin Pon
Nebitno
Muško
