Hrvatski identitet u indijskom kontekstu

Tko smo mi?*

Igbo može biti… Owerri Igbo ili Onitsha Igbo ako je na istoku Nigerije.
U Lagosu on je jednostavno Igbo.
U Londonu on je Nigerijac.
U New Yorku on je Afrikanac.

Na prvoj godini faksa imali smo kolegij koji su obavezno pohađali studenti svih smjerova - od kolega psihologa, sociologa do povjesničara i svih ostalih društvenjaka. “Hrvatski nacionalni identitet u europskom kontekstu”. Puno za reći, a nekmoli napisati u onu kućicu u indeksu. Bila je to 1999. i o Europskoj Uniji se pričalo, onako puno, ali izdaleka. Uglavnom, bila je tu neka knjiga i mi svi tako, nismo to baš najozbiljnije ni shvaćali. Više se ni ne sjećam kako sam položila taj ispit, al' vrlo sam brzo zaboravila sve o tome kolegiju za kojeg sam smatrala da je slučajno zalutao u naš strogo istraživački curriculum na toj godini.

Kažu kad živiš vani zapravo sve više pripadaš otamo odakle si došao. Ono, kao drvo i korijenje, što više raste, to je čvršće korijenje. I stvarno jest tako. Ja sam o Slavoniji i svom šokačkom identitetu počela razmišljati tek kada sam otišla u Zagreb i kada sam se putujući po studentskim konferencijama po Hrvatskoj trebala predstaviti po nekakvim karakteristikama, kada sam trebala donijeti kulen, rakiju i cupkati na zvuke tamburice. I nije to bilo neko samoispunjavajuće proročanstvo – bilo je to nešto što je djelovalo poznato, ugodno i što sam činila, onako, s ponosom.


Živeći u Aziji i dalje definiram taj svoj identitet. Više to nije Škorina Juliška, jer nitko ovdje ne zna za tamburicu, češće je to identitet zapadnjakinje nasuprot Azijcima koji me okružuju. A onda Europljanke u bijelom društvu Amerikanaca i Australaca, i napokon Istočnoeuropljanke kada se pojave ove moje Nizozemke, Francuskinje i Britanke.

“Čudi me koliko ti toga znaš o Jugoslaviji, iako si imala tek 10 godina kada je rat bio”, kaže meni Mira iz Hyderabada, nakon što smo se napričale o beogradskim filmovima iz 90tih i glazbi novog vala u 80tima na potezu Beograd-Zagreb-Ljubljana. Mira ima duljeg indijskog staža od mene, i kad ove moje gorespomenute komšinice odu u svoje zemaljske klubove – ja odem na fejsbuk i pričam s Mirom iz Beograda, Jelenom iz Temerina, Markom iz Niša, Dominikom s Brača, Urškom iz Ljubljane. Moj virtualni zavičajni klub. Da sam selektivno izabrala samo Hrvate u Indiji bilo bi nas možda pet, od toga svi mahom leteći volonteri i praktikanti - i ja sama. Ovako nas ima 30tak. Iluzija da imam i ja “svoje” ljude ovdje.

"Pa ne znam - znam". Koliko znam o Slavoniji i Hrvatima, toliko znam i o svom ex-yu identitetu. Nekako je to čak i bilo retro-kul u srednjoj školi. Kad smo išli na Balaševićev koncert u Sloveniju i onda pisali u gimnazijskim novinama članke s naslovom “Dal' je to sve bilo samo fol”. Ne znam koliko smo subliminalno znali prije rata, a koliko smo naučili u onom zabranjenom periodu dok su se naši roditelji oporavljali od propasti Jugoslavije.

Mirin muž je spomenuo – "To ti je Osijek"… Možda je Osijek, možda sam zbog toga što sam iz grada koji je blizu tri granice naučila da je moj identitet koloplet različitih tradicija. Možda su geni - bake koja je govorila mađarski do svoje 12. godine, djeda koji je došao s Kupresa, ili drugog djeda čijeg su pradjedu popisali povjesničari na toj istoj slavonskoj zemlji prije tri stoljeća.

A možda je jednostavno zato što trebam odgovore na pitanja koja se stalno pojavljuju oko mene “Kakva je zemlja Hrvatska? Kakvi su Hrvati? Što je vaše tipično jelo? Po čemu ste poznati? Koji je vaš doprinos čovječanstvu?”

I dok ja rastežem odgovore od penkala preko kravate do Šukera, kojem je profesorica iz kemije rekla da se ne može živjeti od nogometa, mislim si u sebi kako bi mi pametnije bilo da sam bolje pazila kod profesora Eduarda. Možda bih sada imala neke bolje odgovore. Možda bih znala objasniti mom radoznalom kolegi Amerikancu zašto se raspala Jugoslavija, koji mi *takva* pitanja postavlja na uredskim zabavama kada smo već tri čaše dalje od svakog suvislog razgovora. Možda ne bih deskriptivno odgovarala kako je Hrvatska zemlja koja nije u Rusiji, nego dolje od Mađarske, desno od Italije.

Možda ne bih tako lako odustala i pustila da me se naziva Istočnoeuropljankom.

*AIESEC priča koju smo često koristili na treninzima kroskulturalnog razumijevanja

photo by Petar Jurica

---

Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu, Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje cetiri godine živi sa suprugom Abhishekom u Mumbaiju i radi kao trening menadžer za Procter&Gamble India. Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.

...sjajno razmišljanje, ovo mi je jedan od najboljih tekstova iz tvoje kolumne....

Prijezir prema etnosu pokazuju uglavnom oni koji se nisu makli dovoljno daleko da bi ga mogli shvatiti. Oni koji prođoše malo svijeta imaju poštenja prihvatiti taj dio sebe.

Sharon je napisao/la: › Prijezir prema etnosu pokazuju uglavnom oni koji se nisu makli dovoljno daleko da bi ga mogli shvatiti. Oni koji prođoše malo svijeta imaju poštenja prihvatiti taj dio sebe.

etnos je folklor, (politicki) oblikovan u 19. stoljecu, kao sto je i hrvatski standardni jezik (politicki) oblikovan, za razliku od materinjeg jezika. proseci do prvih kukuruznih polja, zetva je u tijeku, pa ako naletis na snasu iz Djakova obucenu kao na Vinkovackim jesenima, Vilenjak ti placa let do Indije i nazad.

o kakvom dijelu "sebe" ti lupetas? svinjska crijeva napunjena svinjetinom (tzv. kulen) su dio tebe? smrdljiva rakijetina od sljive na koju su Srbijanci tako ponosni, takodjer? francuska kravata, mozda? pa zasto ju slavonski heroj Caruga nije nosio, ako je "nasa"? turska tamburica je dio tebe? znas ju svirati tako dobro da ste postali "jedno"?

paska cipka? ma sta mi kazes. jedino ako ces se sad bas zainatiti, pa Vilenjaku usprkos sutra odletiti avionom na Pag, pa kroz nekoliko godina uporne vjezbe... saznati da je inat, bas i kao rakija, uvezen iz Srbije.

...

eto, ja prodjoh i malo vise od malo svijeta, pa sam svugdje nosio samo sebe. a pitanja pripadnosti ogranicio na uzu obitelj. kakav vas pobogu "hrvatski identitet" spopao, pa to ne prolazi ni kao turisticka ponuda.

Vilenjak: ja sam do sada naucila sto je kulturalno dio mene, a pogotovo sto nije - uz cijeli hrvatski identitet (kako god ga ja sebi definirala) uz sve ostalo sto je tursko, srpsko, madjarsko, austrougarsko skupa s time...

valjda si netko to ima potrebu posloziti, a nekom drugom je to samo turisticka prica - svi smo razliciti.

Bože moj, što li su Hrvati učinili ovom liku???

Ne mogu ga više ni quotati, majke mi...

Sharon je napisao/la (Pogledaj post): › Prijezir prema etnosu pokazuju uglavnom oni koji se nisu makli dovoljno daleko da bi ga mogli shvatiti. Oni koji prođoše malo svijeta imaju poštenja prihvatiti taj dio sebe.

..upravo to...meni se "nacionalni identitet", što god to značilo na osobnoj razini, jedino i budio u bijelom svijetu.....ne na način da se busam u prsa i ocrtavam šahovnicu, ali dovoljno da shvatim da ipak pripadam u jednu kulturu koja ima što pokazati i o čemu pričati, a da se pri tom ne spominju us**ni političari, penzići s glavom u kontejnerima, ava karabatić i stanje nacije u dnevno-političkim zbivanjima....

odlican tekst samo mi nekako odjedom presjeceno...fali mi nekako kraj kao da je prvi dio

Katty je napisao/la: › Vilenjak: ja sam do sada naucila sto je kulturalno dio mene, a pogotovo sto nije - uz cijeli hrvatski identitet (kako god ga ja sebi definirala) uz sve ostalo sto je tursko, srpsko, madjarsko, austrougarsko skupa s time... valjda si netko to ima potrebu posloziti, a nekom drugom je to samo turisticka prica - svi smo razliciti.

ahoj Katty!

morat cu te u startu razocarati, ali nacionalni identitet u Hrvata nije stvar osobnih definicija, vec nesto sto vrlo predano i postojano grade i definiraju HAZU i Kaptol. ti i ja mozemo razlicito dozivljavati hrvatski nacionalni identitet, ali ga nemamo pravo definirati. zato sto je on etnicki (folklorni), a ne gradjanski i demokratski, pa da, primjera radi, akademik Bratulic dodje u Vinkovce i pita neku vrijednu snasu za njeno misljenje (o bilo cemu). stovise, hrvatski nacionalni identitet je monoetnicki, sto znaci da repertoar nacionalnog ansambla Lado (koji financira drzava) sadrzi plesove iz Srednje Bosne, ali ne i plesove iz, primjerice, Daruvara, ili Kopaceva. gdje onda ispadne da je tebi i meni, kao rodjenim Osjecanima, blizi Travnik u Bosni, nego Kopacki rit.

drugo, "ne shvacam" bas najjasnije sto bi znacilo - kulturalno dio mene? zvuci cool, ali bojim se da na hrvatskom standardnom jeziku, koji je kamen temeljac hrvatskog nacionalnog identiteta, rijec kulturalno ima samo dvije odrednice: a) nista, i b) nekulturno.

i konacno trece, da, slazem se, svi smo mi razliciti. pa i tvoj Osijek je razlicit od mog Osijeka, zar ne? kao sto je i tvoja Indija samo tvoja Indija, kao sto je i Afrika knjizevnice Karen Blixen samo njena, a Afrika glumice Meryl Streep i opet samo njena! zato sam i reagirao na tvrdnju da je hrvatski etnos, dakle jedan politicko-folklorni konstrukt koji je na drzavotvornom mjestu samo zamijenio komunisticko jednoumlje, dio svakoga od nas. nije! on je samo dio jedne anakrone politike koja je Hrvatsku odvela u propast, i koju ja sa prezirom odbacujem sto dalje od sebe i vlastitog identiteta.

Katty, zelim ti svako dobro u Indiji!
tvoj Osjecanin

Rockeros: imala sam dugi popis svega sto sam zakljucila da se razlikujem od okoline u kojoj zivim, al sam skuzila da ce post otici u nedogled i da bih mogla udaviti, pa stadoh tu. Mozda ce to biti sadrzaj za drugi dio.

Vilenjak: obzirom da moj hrvatski ubrzano deteriorira, "kulturalno" gore se odnosi u donjem kontekstu:

cul·tur·al
Adjective
Of or relating to the ideas, customs, and social behavior of a society.
Of or relating to the arts and to intellectual achievements.

Mozda je vrijeme da pocnem pisati na engleskom. Al opet - bio bi to potpuno pogresan jezik za ovaj naslov

Takodjer zadrzavam pravo da definiram sto za mene znaci hrvatski dio u mom identitetu. jos uvijek smatram da je konacna "sto sam, tko sam?" percepcija strogo individualna nasuprot onom sto mi je servirano u okolini.

(I dobro da je, jer bih mogla pokleknut i pretvorit se u indjsku snajku.)

Uglavnom, gornji napis je moj individualni dozivljaj svijeta oko mene - niposto znanstveni clanak koji opisuje aspekete hrvatskog identiteta.

Za posljednje preporucam sljedece reference:

Peric Kaselj M., Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem svijetu,
Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo – Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2010, 197 str. (hrcak.srce.hr/file/115953)

Kale, E. Hrvatski kulturni i politicki identitet, Pan-liber, Zagreb 1999.

Mozda mozemo dalje nastaviti diskusiju u tom smjeru...

Dobar tekst. Nemoj pokleknuti i postati indijska snasa.

@Katty, pratim tvoju kolumnu i uživam u unutarnjoj harmoniji i mirnoći kojom miriš svjetove, one koje si napustila i one u kojima živiš. A tako su različiti! O nama Osječanima pišeš često ljepše nego što je prava istina o nama (pogledaj nas samo ovdje, pod nickovima!) i doista mi je lijepa ta tvoja bezuvjetna ljubav prema gradu...
Znatiželjna sam, oprosti, ne moraš odgovoriti, ali me zanima: hoćeš li se vratiti barem u Europu i imaš li još neka (planirana) odredišta?

P.S.
Jedan od gornjih postova (neću citirati) mogao je slobodno biti potpisan s "Hannibal Lecter", obzirom na količinu naslade kojom dočarava punjenje crijeva. No, ne brini, sav otrov & smrad je namijenjen meni (inače on lijepo piše), a da ne bih sad pisala, jednostavno sam promijenila avatar. Jer, jedna slika govori više od tisuću riječi. A ja bih najviše voljela da on piše SAMO lijepo (meni uopće nikako!) i da sjaši sa svake moje riječi, jer se želim osloboditi osjećaja sluzavog ljepila aliena.
Počinje me užasavati ta silina agresije koja je tu negdje, oko mene, možda smo i susjedi (apage satanas!). Mislim, iza ovih riječi ipak stoji realna osoba...

mozda se s Vilenjakovim stavovima ovdje ne slazete, ali ruku na srce ja sam svaki puta kada bih se maknula iz ucmale slavonske barustine zvane Osijek sva sretna zaboravila na aspekt "hrvatstva" u svom identitetu - relativno jednostavno sam se uklapala (dobrovoljno) u druge europske kulture, ne preuzimajuci pri tome njihove nacionalne aspekte u svoj identitet, nego sam svoju egzistenciju oblikovala neovisno o etničkom porijeklu koje nažalost nisam imala prilike birati...

elem, nekome je u bijelom svijetu mozda utjeha sto moze reci da je Hrvat, Srbin, Slovenac ili nesto cetvrto, i sto ima prilike druziti se s ljudima koji govore istim ili slicnim materinjim jezikom, no ja to obilazim u sirokom luku gdje god je moguce i to me ne cini nista losijim covjekom od drugih.

no kao sto je vec zakljuceno: sto ljudi - sto ćudi.