Većinu nas, rođenih i odraslih u Hrvatskoj, ili bilo gdje na više-manje brdovitom Balkanu, pojam
"Sibir" asocirat će na nepregledna, uglavnom divlja prostranstva, prekrivena beskonačnom tajgom ili stepom. S temperaturama od -100°C veći dio godine. Gdje, osim medvjeda, losova i (možda?) mamuta, živi oko 0,1 čovjek po kvadratnom kilometru. I to pretežito
„neki tamo domaći, u jurtama“, a onih nekolicina Rusa, dovoljno ludih da tamo žive, su radnici na naftnim bušotinama ili djelatnici u nekim istraživačkim centrima. Možda je zapravo cijeli Sibir uvećana verzija onoga što smo imali prilike gledati u popularnoj seriji
"Život na sjeveru" 90-ih.
Otprilike je takvo bilo i moje razmišljanje, kada sam prije tri godine upoznao moju sadašnju suprugu. I kada mi je prvi put priopćila odakle dolazi:
"A ja živim u Krasnojarsku." Nakon brzopoteznog pregleda karte Rusije i nevjerice gdje je to u odnosu na Hrvatsku, ponadah se da nisam dobro razumio:
"Misliš li možda iz Krasnodara?" To je grad u najtoplijem dijelu Rusije, u blizini Crnog mora.
"Ne, ne, Krasnojarska. U Sibiru." Mjesto se ponosno kočoperilo na karti Rusije, negdje točno u sredini njezinog golemog azijskog dijela zvanog Sibir, negdje
"malo" iznad znaka "X" kojeg čine granice Kazahstana, Kine i Mongolije s Rusijom. Računam odokativnu udaljenost na "via michelin": Osijek – Krasnojarsk – oko
6300 km. Majko mila!
Srećom, za moje pojmove u to vrijeme, ta golema udaljenost nije presudila našoj vezi. Bez koje ne bi bilo ni ove priče. A ovo je priča prije svega o Sibiru, ne toliko o Rusiji općenito – iako svaka priča o Sibiru ujedno i je priča o Rusiji. I to barem jednom njegovom dijelu, onom središnjem, koje sam imao prilike upoznati i živjeti na kratko tamo. Moglo bi se reći priča o tome kako me je srce odvelo u samo srce Sibira.
Ono što prvo šokira prosječnog Europljanina, a pogotovo ako je rođen u Hrvatskoj ili kakvoj sličnoj, manjoj državi, u
"sudaru" s Rusijom su njezini golemi razmjeri, a potom i kako su se ti razmjeri ugradili u psihu ruskih ljudi do te mjere kako im je 600 kilometara do sljedećeg većeg grada zapravo – blizu. Zamislite sve
udaljenosti u Hrvatskoj višestruko uvećane. Odnosno kao da uzmete Hrvatsku i
r-a-s-t-e-g-n-e-t-e ju jedno desetak puta. Tako je meni djelovala i još uvijek djeluje Rusija. Primjerice, kao kada mi kažemo
"Idemo iz Osijeka tu blizu, 50 km do Đakova."; to bi u Rusiji bilo
"idemo iz Krasnojarska tu blizu, 500 km do Tomska." Ili
"Idemo malo dalje, 80-ak km do Orahovice“ bi bilo "Idemo malo dalje, 800-injak km do Irkutska na istok, ili do Novosibirska na zapad." Iz zemlje i kontinenta u kojoj je razmak između naseljenih mjesta 3-5, najviše desetak km, gdje s kraja na kraj stigneš za desetak sati, i to bez presjecanja kroz Bosnu, gdje ti, u bilo kojem mjestu, najbliža granica nije udaljenija od 40-ak km, a za 200 km možeš prijeći čak dvije države, udaljenosti u
Rusiji djeluju gotovo nestvarno i nezemaljski. Jer u Rusiji, a pogotovo u Sibiru, možete putovati i par stotina kilometara i ne vidjeti niti jedno ljudsko naselje.
Sibir
Krenimo redom vidjeti gdje je sve to. Pod pojmom Sibir tradicionalno se izvan Rusije smatra sve što je
"iza Urala", njezin kompletan azijski dio, sve do Tihog oceana. Međutim, unutar same Rusije, pojam Sibir označava, ugrubo, pravokutni azijski dio zemlje od Urala na zapadu do razvodnice tihooceanskog sliva na istoku, od arktičkog oceana na sjeveru do granice s Kazahstanom, Kinom i Mongolijom na jugu. Sve istočno od toga, do Tihog oceana, u Rusiji se naziva
Ruski daleki istok –
Дальний Восток России. Iz tog se razloga primjerice sibirski tigar, a koji živi uz obale Tihog oceana, do granice s Korejom, u Rusiji ne naziva sibirskim, nego – amurskim).
U samom srcu Sibira nalazi se golemi
Krasnojarski kraj sa sjedištem u – Krasnojarsku. S površinom od oko
2 340 000 km2 druga je po veličini federalna jedinica Rusije, od ukupno 83, iza susjedne Republike Sahe (ili Jakutije). U usporedbi s Hrvatskom, to je nekih 40-ak njezinih teritorija, no s 2,8 milijuna stanovnika samo 65% njezina stanovništva Cijelim Krasnojarskim krajem, od juga prema sjeveru, dominira moćni
Jenisej. Zanimljivo, ta sintagma,
moćni Jenisej, nekako mi je bila usađena u podsvjest i davno prije mog susreta s Rusijom, jer se kroz razne medije stalno ponavljala i nije mi bilo jasno isprva zašto. Međutim, kada pogledate njegove karakteristike, postaje jasnije: s ukupnom duljinom od oko 5500 km,
prva je rijeka u Rusiji i
treća u svijetu (iza Nila i Amazone). Za usporedbu, majčica Volga tek je peta po duljini u Rusiji (~3600 km). Na Jeniseju se nalazi načičkano i nekoliko najvećih hidrocentrala u Rusiji. Zapravo, svi važniji (geografski) akteri ove priče vezani su uz baćušku (
„taticu“) Jeniseja.
Moćni Jenisej dotiče u Krasnojarsk s juga
Nadalje, Krasnojarski je kraj poznat i po tome što se baš tu dogodilo: znameniti
Tunguska događaj iz 1908. godine, eksplozija još i danas nepoznatog nebeskog tijela jačine 15-ak megatona. Događaj je dobio naziv po obližnjoj rijeci Podkamenoj Tunguski, inače pritoci Jeniseja, a sama rijeka, uključujući još dvije, Gonju i Donju Tungusku, po narodu koji živi na sjeveru kraja, a kojeg su Rusi nazivali Tunguzima. Danas se, politički korektno, nazivaju Evenkima. Tako i pitanje, koje su mi kolege s posla jednom prilikom u šali postavili: "
Dobro, a gdje si ti to bio – u Tunguziji!?", zapravo i nije bilo tako daleko od istine...
Sam epicentar događaja, na kojem danas osim jedne spomen-ploče, neprohodne tajge koja se od onda višestruko oporavila i komaraca nema nikakve druge naznake istog, nisam obišao, iako mi je to bila želja. Na moj prijedlog putovanja do tamo, sadašnja mi je supruga odvratila samo začuđenim pogledom uz odgovor:
"Ali... Pa tamo možemo doći samo pomoću čamaca! ... putujući tjedan dana! ... ili helikopterom!" Tako da je to bilo sve što se tiče daljnjih planiranja putovanja u tom smjeru. Za sada...
Južno od Krasnojarskog kraja protežu se, sa zapada na istok, tri južnosibirske republike mitskih imena:
Altaj,
Hakasija i
Tuva ili Tiva, površinom svaka reda veličine Hrvatske. U jednoj od njih, Hakasiji, događa se drugi dio ove priče.
Krasnojarsk
Na početku sam rekao kako me Sibir, prije mog susreta s istim, asocirao na ljudsku nenaseljenost. Stoga je iznenađenje bilo to veće kada sam se prvi put našao u gradu kao što je Krasnojarsk. Izgrađen 1628. godine na obali Jeniseja kao jedan od
ostroga (utvrda) na ondašnjoj granici Ruskog imperija (američki bi ekvivalent bio: Outpost on the Frontier), grad koji je stoljećima bio odredište izgona
"nepoćudnih". Uostalom, poput brojnih drugih sibirskih mjesta. Svoj je provcat počeo doživljavati s izgradnjom
Transsiba (
Transsibirske željeznice), da bi u 2012. godini ušao među
"velikih 15" ruskih gradova s više od milijun stanovnika.
Ikone Krasnojarska – Komunalni most i kapela Paraskeve Pjatnice – na novčanici od 10 rubalja (povučena iz opticaja u 2010. godini).
Sam grad ima jedan nedvojbeno europski šarm, sa starom povijesnom jezgrom sačinjenom uglavnom od zgrada iz 19. stoljeća, koje djeluju poprilično poznato i ne tako različito od zgrada iz bilo kojeg europskog grada. One se miješaju s divnim ruskim drvenim kućicama (ponekad i čitavim vilama izgrađenim od drveta) koje su me očarale na prvi pogled.
Ruske drvene kuće dominiraju središtem Krasnojarska, a neke su pravi mali dvorci
Stara je jezgra potom okružena prstenom blokova zgrada i naselja ne baš tako lijepe soc-realističke arhitekture, koje također djeluju poprilično poznato i gotovo su identično slične zgradama bilo gdje u zemljama bivšeg komunističkog bloka. Gradske
četvrti, ruski
"rajoni", još uvijek nose stare nazive: "Sovjetski", "Lenjinski", "Oktobarski" ili "Sverdlovski", iako se primjerice sam Sverdlovsk već više od 20 godina ponovno zove
Jekaterinburg. I to je još jedna osobina post-komunističke Rusije: nazivi gotovo svih ulica, četvrti ili općina, koje se također na ruskom nazivaju "rajoni", i dalje nose stare komunističke nazive. Većini Rusa to ni malo ne smeta, jer smatraju to jednostavno dijelom svoje povijesti i nekakvog kontinuiteta s kojim ne žele prekinuti. Ali spomenike "velikim vođama" nisam imao prilike baš vidjeti, osim pokojeg Lenjina, zaboravljenog u nekom parku...
Staro i novo
Imeđu socrealizma niču blokovi suvremenih stambenih zgrada, oku sasvim ugodnih... Zapravo, imao sam se prilike osobno uvjeriti kako građevinski sektor doživljava pravi procvat zadnjih godina u Rusiji, pogotovo u Sibiru. Na sve strane oglasi raznih građevinskih tvrtki koji nude čitava naselja ("mikrorajone") "po povoljnim cijenama", a šume kranova ocrtavaju se na siluetama gotovo svakog većeg ruskog mjesta. Jedan uočljivi detalj: na svim novim zgradama balkoni su u pravilu već zatvoreni i zastakljeni. Duga ruska i još duža sibirska
zima razlog su zbog kojeg bi većina ljudi to ionako sama napravila, a konkurencija je građevinskih kompanija takva da će lakše prodati oni koji u ponudi već imaju zatvorene balkone.
Kranovi nad gradom
Zatvoreni balkoni na novim zgradama – ne samo modni, nego i nadasve praktični "muss"...
I na kraju, tu je zadnji "sloj" krasnojarske
arhitekture: stupovi ultra-modernih, blještavih nebodera od stakla i čelika, sjedišta regionalnih, nacionalnih i multinacionalnih podružnica banaka i velikih naftnih i drugih korporacija koje crpe (i iscrpljuju) blaga Sibira, novih "careva" i "vođa" Rusije. Ali to je već neka druga priča.
Tekst i foto: Aleksandar Marković
Pratite nastavak priče i iduće nedjelje.
Pročitajte i:
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #2
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #3
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #4
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #5
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #6
Nebitno
Muško
