Jedna od stvari koje mi je supruga uvijek navodila da je joj se više sviđa u Hrvatskoj je
ekologija. Odnosno,
čistoća zraka. U početku mi to nije bilo jasno, jer je barem Sibir, za mene, predstavljao simbol netaknue i čiste prirode. To uglavnom i jest tako. Osim u gradovima. Pogotovo veličine
Krasnojarska. Jer iako je i ruska industrija iz vremena SSSR-a dobrano devastirana tajkunskom privatizacijom (zvuči poznato?), ipak je preostali dio još uvijek značajan, a izgradio se i jedan dio novih tvornica. Ali su ekološki standardi i dalje jedna od zadnjih stavaka pri vođenju istih. To, u kombinaciji s nevjerojatno niskom cijenom energenata –
litra supera 98 je primjerice točno upola jeftinija od cijene u Hrvatskoj – oko
5 kn – rezultiralo je time da su ruski gradovi, čak i unutar goleme tajge koja to sve pokušava apsorbirati, jedni od zagađenijih u svijetu.
1 kuna ~ 6 rubalja (srpanj 2013.)
A na ulicama
Krasnojarska prometala svih vrsta. Od gradskih tu su autobusi, ali i trolejbusi i tramvaji. Mudri pokušaji smanjivanja zagađenja). Osobni su
automobili, barem u ovom dijelu Sibira, posebna priča. Naime, zbog relativne blizine Vladivostoka i Japana, auti se uglavnom uvoze izravno iz te zemlje, a to znači s volanima na desnoj strani i automatskim mjenjačima. U Japanu se vozi lijevom stranom. To zapravo znači cijene
40-50% niže od cijena istih tih modela prepravljenih za „normalnu“ vožnju tj. desnom stranom. Na moj upit kako je to regulirano zakonom, odgovoreno mi je da ako auto prođe tehnički, nema nikakve prepreke za registraciju u Rusiji. Kako će se vozač snaći vozeći takav automobil desnom stranom, to je njegov problem. Broj ovakvih automobila u međuvremenu je toliko porastao, da se parkinzi već grade s čitačima kartica i rampama na obje strane za svaki automobil ovisno o strani na kojoj mu je volan!
„Kad neće brijeg Muji...“
Od starih automibila dominira
Lada – koju ovdje od milja nazivaju i
„Žiga“ (od naziva „Žigulji“ pod kojim se Lada prodavala u bivšem SSSR-u – naziv „Lada“ je bio samo za vanjsko tržište!). No ono što je uistinu karakteristično ovdje su razni terenci i – za višu klasu – SUV-ovi, mahom južnokorejski i japanski. Jer i tko ima novca, ne isplati mu se uzimati neki (previše) sportski auto (iako i BMW-a i Audija ima dosta) – ruske bi ga ceste vrlo brzo „pojele“. Vidio sam čak i reklame za Nissan Almera, gdje je glavni naslov bio:
„Napravljen specijalno za ruske ceste!“ Proizvođačima se auta isplatilo prije prilagoditi Rusiji, no čekati da se Rusija prilagodi njima! I još jednom:
„Kad neće brijeg Muji... to jest Rusija tržištu...“
Jer problem je s ruskim cestama ponajprije u njihovoj golemoj kilometraži. A potom i u tome što asfalt uglavnom loše podnosi
temperaturne razlike od gotovo
70°C tijekom godine (od +30°C do -40°C... i niže...). Stoga ih se obnavlja tek kad na njima ima više kratera nego ravne površine. Tu je, dakako, i problem korupcije, čiji slogan glasi otprilike isto kao kod nas pa, uostalom, i svugdje u svijetu:
„Kako napraviti posao što gore za što višu cijenu, ako poznaješ – ili potplatiš – 'odgovarajuće' ljude.“ Rusi možda nemaju tunela za prebojati uz basnoslovni iznos, ali zato imaju i više nego dovoljno cesta za
„popraviti“...
Beskonačna cesta kroz beskonačnu tajgu
Uz to, ceste se često ostavlja i bez horizontalne signalizacije (zbog uštede, ofkors), pa se sredina ceste mora odokativno „šacovat“ (otprilike prema autima koji idu iz suprotnog smjera, gdje je zlatno pravilo: „vozi dovoljno desno da se ne sudariš s istima, i dovoljno lijevo da ne sletiš s ceste“). To ima za posljedicu i to što ono što bi (po širini) trebala biti jednotračna cesta, može vrlo brzo postati 3-tračna, tj. auti voze paralelno u istom smjeru kroz tri zamišljene trake, obilazeći se međusobno i slijeva i sdesna. I nitko pri tome ne trubi, nitko se ne ljuti – svima je to u redu!
Vlakovi su, naprotiv, sasvim druga priča. Vjerojatno ste imali prilike više puta čuti i vidjeti tu tvrdnju u mnogobrojnim dokumentarcima o Rusiji koji su se (iz nekog razloga) učestalo zaredali posljednjih godina na HRT-u: ako je nešto u Rusiji pouzdano i funkcionalno – to su ruske željeznice.
Iako se nisam (još uvijek – a želja mi je) vozio legendarnim
„Transsibom“, imao sam prilike ipak iskušati ruski vlak 2010., na dionici od nekih 600-injak km (
pih – tu iza ćoška!) između Krasnojarska i Abakana, glavnog grada Republike Hakasije (
dakle, okomito na „Transib“). Zbog devet ruskih vremenskih
zona, sva se željeznička vremena računaju prema Moskvi. Dakle, na svim je satovima svih kolodvora u državi
moskovsko vrijeme! Također i na putničkim kartama! Sva preračunavanja na lokalna vremena su dužni sami putnici napraviti. Dakle, ako vam piše na karti da vlak polazi u 4:30 ujutro, a vi ste u Krasnojarsku i gledate na svoj mobitel i vidite da je 8:25 (Moskva+4h), bolje da požurite jer vam vlak kreće za 5 minuta! Zato lijepo pogledate na sat na kolodvoru i bit će vam lakše snaći se.
A na 13h dugom putovanju (putuje se većim dijelom noću) niti na jednoj stanici nismo kasnili više od jedne minute, ako i toliko!
Udobnost vožnje je već relativna stvar. Iako, ne tako relativna ako ste se vozili starijim vlakovima HŽ-a...
Kušet odnosno spavaći vagon, a koji ipak preporučam na 13+h dugom putovanju i to još većim dijelom noću. Ipak, nije ono što bi netko od nas pod tim pomislio. Iako postoje i klasična spavaća kola (dakle s privatnim, zatvorenim kupeom s dva kreveta na kat), većina ljudi ipak bira nešto čemu bi prikladniji naziv bio –
vojna spavaonica. A razlog je tomu skoro dva puta viša cijena prvih u odnosu na potonje. Dakle, radi se o kupeima koji nemaju vrata koja ih odjeljuju od hodnika, u svakom se nalazi po 4 kreveta (2 dolje, 2 gore), a kreveti su također, u dva niza (gore i dolje) raspoređeni i duž hodnika! Dakle, dođete do vašeg mjesta i – šta je tu je. Morat ćete pregristi svoju nelagodu uslijed nedostatka privatnosti (ili zbog zapadnjačke razmaženosti) i istrpiti susjede oko sebe (što uključuje plač male djece u proizvoljno doba dana (noći) ili razgovor među putnicima). Uglavnom, svi čuju sve – čitavi vagon! Nije za one slabe vjere. Ili živaca. Ali (uglavnom) ne čuju se neugodni mirisi (barem ja nisam niti jednom pretjerano osjetio iste), tako karakteristične za putovanja vlakovima ili tramvajima u ovom balkansko-sredozemnom klimatskom podneblju. Pogotovo ljeti. Pa još gužva. Pa kad upekne. A nisu se otuširali tjedan dana. Pa skinu cipele. Ili izvuku neku salamu podrigušu od prekjučer...
Uglavnom, jedna od karakteristika Rusije, a koja se može shvatiti i kao prednost je upravo to – svi su
mirisi, uslijed hladnijeg podneblja, nekako „prigušeni“ u odnosu na ono što imate prilike doživjeti kod nas ili u nekim toplijim krajevima. Evo, moja mi supruga upravo tvrdi:
„Pa, meni često smrdi, znaju putnici donijeti kuhana jaja, meso…“ Ok, imam prilike za popravak olfaktornih iskustava neki sljedeći put – nadam se na Transsibu...
Pa ipak, Rusima taj nedostatak privatnosti i (ha, recimo) nekog luksuza uglavnom ne smeta – svi strpljivo podnose skučeni prostor i jedni druge i ne žale se previše. Nasljeđe iz prošlih vremena (ne znam samo kako ga mi nismo nasljedili?). Meni je sve to izgledalo poprilično zanimljivo.
E, da, i svaki vagon ima po jedan samovar – ruski (nešto-kao) čajnik povećih dimenzija, koji je nekoć sadržavao kontejner u sredini u kojem se doslovce ložilo, e nebi li se voda za čaj skuhala – odatle i naziv – sam je vario. Drugim riječima, nešto kao prvo portabl kuhalo za vodu na drva & ugljen. I onda,
„za tri kopejke“ (ruski ekvivalent izraza
„za male pare“) možete uživati u izvornom ruskom čaju u velikoj čaši s predivno ornamentiranim metalnim držačem s amblemima Ruskih željeznica, dok gledate beskonačne brezove šume kako promiču iza prozora i nazdravljate Puškinu, Dostojevskom, Tolstoju... Čašu nisu htjeli prodati, a iz pristojnosti je nisam htio ukrasti – iako bijah u iskušenju... Poslužuju i kavu. I „
nesicu“. Za razmažene.
Tekst i foto: Aleksandar Marković
Pratite nastavak priče i iduće nedjelje.
Pogledaj i:
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #1
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #3
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #4
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #5
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #6
Nebitno
Muško
... kratko 