Druga po redu pravomoćna Presuda protiv nezakonito donesenog
Rješenja o imenovanju ravnatelja Državnog arhiva u Osijeku zorno dokazuje raskoš drskosti u kreiranju farse javnih natječaja, koja se u hrvatskoj kulturi uzastopno događa u mandatu ministrice
Andreje Zlatar Violić.
U ovom slučaju, kao i kod više drugih poznatih slučajeva, bilo je potrebno u
ime zaštite dostojanstva struke i poštivanja vrijednosti znanja i kompetencija, odgovarajuće reagirati
protiv političke samovolje i nezakonitosti u odlučivanju koja graniči s bahatošću. Donošenju dviju pravomoćnih presuda prethodilo je uporno i strpljivo iznošenje istinitih činjenica, neospornih argumenata i dokaza u sudskim raspravama tijekom posljednje dvije godine.
Javni natječaji i njihovo zakonito provođenje, trebalo bi biti dovoljna garancija pravičnih i stručno neupitnih izbora i imenovanja osoba na čelna mjesta u javnim ustanovama. Međutim, u Hrvatskoj to često nije tako. Budući da su sve činjenice i argumenti upućivali na nedopustivo, proizvoljno i nezakonito postupanje Ministrice Andreje Zlatar Violić i Ministarstva kulture u provedbi natječaja za ravnatelja Državnog arhiva u Osijeku, raspisanog u NN br. 36/12 od 28. ožujka 2012. godine i u Glasu Slavonije dana 29. ožujka 2012. godine, u ime javnoga dobra arhivske ustanove i arhivske struke zatražio sam zaštitu pravnog poretka pred nadležnim Upravnim sudom u Osijeku te
podnio tužbu i pokrenuo upravni spor protiv
predmetnog Rješenja Ministarstva kulture.
Nakon prvostupanjske Presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 Usl-792/12-10, od 3. lipnja 2013., kojim je poništeno prvo Rješenje Ministarstva kulture RH Klasa: UP/I-612-06/11-01/0001 Ur.broj: 532-02-02/2-12-06 od 28. svibnja 2012. o imenovanju
Siniše Bjedova ravnateljem Državnog arhiva u Osijeku, Ministarstvo kulture je, na temelju istog ranijeg natječaja, za ravnatelja Državnog arhiva u Osijeku, retroaktivno od dana 1. lipnja 2012. godine, a na vrijeme od četiri godine, ponovno imenovalo Sinišu Bjedova.
Prethodna prvostupanjska Presuda Upravnog suda u Osijeku, u prvom upravnom sporu, postala je pravomoćna
Rješenjem Visokog upravnog suda RH u Zagrebu, Usž-476/2013-8, od 3. listopada 2013.
Međutim, nakon ponovnog imenovanja iste osobe (temeljem istog natječaja i na temelju istih uvjeta), osjećao sam se dužnim podnijeti novu tužbu Upravnom sudu u Osijeku 17. srpnja 2013., kako bih upornim ponavljanjem istih neospornih činjenica i argumenata dokazao jednaku nezakonitost ponovljenog rješenja o imenovanju. Taj drugi spor protiv navedenog Rješenja o imenovanju
okončan je ovih dana pravomoćnom Presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-745/13-19, od 21. ožujka 2014. Tom je pravomoćnom Presudom poništeno i drugo Rješenje Ministarstva kulture RH Klasa: UP/I-612-06/11-01/0001 Ur.broj: 532-02-02/2-17-07 od 8. srpnja 2013. kojim je Siniša Bjedov, bio ponovo imenovan za ravnatelja Državnog arhiva u Osijeku, retroaktivno od dana 1. lipnja 2012. godine, a na vrijeme od četiri godine.
U međuvremenu je, neovisno o tim upravnim sporovima, na temelju optužnog prijedloga Državnog inspektorata, na Prekršajnom sudu u Osijeku donesena prvostupanjska
nepravomoćna presuda kojom je kažnjen Državni arhiv u Osijeku sa
20 000,00 kn i odgovorna osoba s
2 000,00 kn - zbog sklapanja ugovora o radu za ravnatelja bez ispunjavanja posebnih uvjeta za mjesto ravnatelja propisanih Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada Državnog arhiva u Osijeku.
Podsjećam na ključne činjenice koje čine meritum stvari:
- radi se o javnom natječaju raspisanom u NN br. 36/12 od 28. ožujka 2012. godine i u Glasu Slavonije dana 29. ožujka 2012. s jasnim zakonskim uvjetima i traženom dokumentacijom;
- na natječaj su se javila četiri kandidata od kojih je troje kandidata-stručnjaka ispunjavalo sve tražene uvjete i predalo potpunu dokumentaciju, a ministrica je izabrala upravo onog kandidata koji nije ispunjavao tražene uvjete i nije predao potpunu dokumentaciju;
- u svim natječajnim postupcima, kandidat koji svojoj natječajnoj dokumentaciji ne priloži svu traženu dokumentaciju eliminira se iz izbornog postupka;
- ministrica i druge odgovorne osobe Ministarstva kulture su taj svoj izbor i imenovanje višekratno u dokumentima, u sudskim raspravama i u javnosti (medijski) tumačili argumentima koji nisu utemeljeni na Zakonu niti su bili uvjet za javljanje na natječaj, nego su uvijek bili samo uporno zamagljivanje merituma stvari i čisto ruganje pravnom poretku i zdravom razumu.
O svim nezakonitim radnjama ministrice Andreje Zlatar Violić u postupcima imenovanja ravnatelja Državnog arhiva u Osijeku obavijestio sam
Upravnu inspekciju Ministarstva uprave, Odbor za državnu službu, Ured Pučkog pravobranitelja, Ured Predsjednika Republike, Ured Predsjednika Hrvatskog sabora, Ured Predsjednika vlade RH.
Premda sam od Upravne inspekcije Ministarstva uprave zahtijevao da u predmetnom slučaju u okviru svojih ovlasti provede inspekcijski nadzor kod Ministarstva kulture RH, cijeli slučaj razmotri, sastavi zapisnik o utvrđenim nezakonitostima, nepravilnostima i nedostacima u radu Ministarstva kulture RH u navedenom slučaju i poduzme odgovarajuće zakonom propisane mjere; iz Kabineta ministra uprave (a ne iz Upravne inspekcije) dobio sam odgovor da ministarstvo uprave nije nadležno i da predmet ustupa na postupanje Ministarstvu kulture (!?! - apsurdno) i Državnom inspektoratu RH (koji je primjereno reagirao i naložio svojoj osječkoj službi inspekcijski nadzor u Arhivu).
Svojom pravnom borbom za poštivanje pravnog poretka, stečenih stručnih znanja i kompetencija, koju ću i dalje nastaviti, želim doprinijeti rasvjetljavanju istine o
"mučnim odnosima" u području kulture u Hrvatskoj danas. Kako sam već drugdje napisao:
"Zdrava konkurencija jakih kandidata koji su na temelju svojih znanja i kompetencija spremni podmetnuti leđa za dobrobit pojedinih ustanova i stručnih zajednica, uvijek je poželjan put za odabir i zaduživanje pojedinca da na odgovornom mjestu doprinese dobru zajednice. Nasuprot tome, učestalo kuloarsko mešetarenje, političko, klansko i osobno privatno interesno 'guranje' diletanata i nekompetentnih lovaca na položaje i "sinekure", stvara okus gorčine u ustima svakog građanina, a napose svih stručnih i kompetentnih intelektualaca. Tko na takav 'tumor društva' zatvara oči i nije spreman doprinijeti promjeni i izlječenju, nije dostojan zvati se intelektualcem."
Intelektualci i stručnjaci bi morali danomice i otvoreno raskrinkavati svaki onaj slučaj kod kojega se iza deklarativnog i upornog pozivanja na zakonitost odluka i postupaka političkih struktura i pojedinaca, u naravi iščitava uporno izvrtanje objektivnih činjenica, negiranje neospornih dokaza, upiranje pažnje u sporedno i nevažno, a potom njihovo izokretanje u presudno i prevažno. Naime, čestim donošenjem odluka mimo i protiv stručnih mišljenja kreiraju se rješenja s dugotrajnim i dalekosežnim negativnim posljedicama. Takva politika sigurno nije u duhu
"dobrog upravljanja javnim stvarima", a model upravljanja javnim sektorom kulture u Hrvatskoj, u financijskom, kadrovskom i strateškom smislu, u mandatu ministrice Andreje Zlatar Violić i njezinih najbližih suradnika i suradnica ne može se niti približno uspoređivati s pojmom
"dobrog upravljanja javnim stvarima". Stoga ova druga pravomoćna Presuda protiv nezakonitog Rješenja o imenovanju nije samo pravna sankcija protiv donositelja tog Rješenja nego je ujedno moralna zadovoljština svim čestitim stručnjacima i poštenim građanima.
Tekst: Dražen Kušen
Nebitno
