Već godinama, barem jednom godišnje si dam truda i krenem u turneju po raznoraznim domovinama koje su mi još ostale, te s promjenljivim uspjehom svaku okončam približno onako kako sam ih i isplanirao. Već godinama ne improviziram, jednostavno ili nemam vremena ili nemam razloga za tako nešto.
Ove godine, imao sam opasan plan...vrlo ukalkulirano u cijelu logistiku istog, mogao ga je donekle poremetiti samo put u Japan, na polufinale i finale odbojkaškog prvenstva svijeta, ali sve ostalo je bilo isplanirano i utanačeno do najsitnijih detalja.
„Leb i Sol“ ponovo tamburaju zajedno i „karta je v žepu“ za prvi koncert jubilarne turneje (jedna od velikih želja iz vremena odrastanja mi je da Stefanovskog i ekipu čujem uživo.) Odlučih ostati na brdovitom Balkanu malo duže nego inače, te proslaviti sve obiteljske božiće i Nove Godine i još štošta diljem ovih naših improviziranih državica, skočiti do Pešte, Pariza, do Gevgelije na janjetinu ispod sača u nezaboravnoj kavani „Mrzence“, sve po planu.....
A onda sam ušao na „Amsterdam“ usred jednog običnog nedjeljnog poslijepodneva...
Bila je zanosno elegantna...jedna od onih malobrojnih Dama (da, sa velikim „D“) koje su uspjele preživjeti dugi period deterioracije ukusa na ovim prostorima....jedna od onih koja izgleda elegantno čak i ako se potrudi da to ne bude....jebeš ga....neke stvari ili imaš ili nemaš, nema tu neke velike filozofije. Pravim damama i vreća za krompir dobro stoji.
Nosila je velike, žute „Timberland“ kamiondžijske čizme, par relativno starih „Levisica“, nenapadno oslonjenih na blago izbočene kukove, uski i tanki remen, one „prljavo bijele“ boje, sa gotovo neprimjetnom malom kopčom, malo pomjeren u stranu, tako da je kopča stajala u visini prednjeg lijevog džepa diskretno nagovještavajući da je taj struk daleko uži nego što se to na prvi pogled dalo pretpostaviti....surovo lijep tamno plavi džemper.....“Burberry“ šal, vezan u onaj opušteni provučeni čvor oko tankog vrata...na ruci teški, muški „Breil“...osmijeh, koji u kombinaciji sa očima velicine najvećih dunavskih virova i pramenom crne kose puštene preko lijevog oka i obraza, jednostavno razbija gard i tjera na razmišljanje....
Što da radim, još uvijek sam muško....tjera na razmišljanje na zadatu temu:“Kakobibilolijepopoljubitijuurame4nanosekundenakonštoseprobudi?“...sram ga bilo tko zlo pomisli...
Nikada ju ranije nisam vidio u takvom izdanju.
Bože, što sam stariji, sve češće pričam gluposti....nikada ju ranije nisam vidio....uopće!
Imajući u vidu da se u životu nismo vidjeli, nekim amaterima bi moglo zazvučati pomalo čudno da od trenutka kad su se za mnom zatvorila teška ulazna vrata ja potrčavam prema njoj, a ona istovremeno ustaje sa stolice i baca mi se u zagrljaj uz glasan osmijeh koji nam se oboma oteo...
„Ja sam Allende“, rekoh
„Ma nemoj“
Ja sam starog kova i stare škole đak, mene moderna i današnja „napredna“ tehnologija niti zanima nit mi ide od ruke, ali ovih dana neprestano razmišljam tko li je samo izmislio tu vrstu daljinskog upravljača, kojim jedna obična djevojka može jednostavno izgasiti sva svjetla, svu glazbu i sve ostale koji su se u to hladno poslijepodne našli na ovoj plutajućoj kavani. Sve mi je to izgledalo kao izlazak klizačkog para u hladnu arenu, sekund prije početka finala zimske olimpijade ili nešto slično. Kao da je neki veliki reflektor sa neba uperen samo na nas, dok su svi ostali samo ubogi statisti koji čekaju svoj „cue“ i ne usude se ni disati, a kamoli progovoriti ili se pomjeriti.
Obično sam nakon 22 sata putovanja preko 6 vremenskih zona mrzovoljan, jet-lagged ili apsolutno i iskonski nezainteresiran za svijet oko mene......ali to poslijepodne, nisu mi promakli ni spori konobari, ni rasparene pertle na dubokim čizmama njene friendice koja je sjedila s nama, ni trag od naočala na pregibu njenog nosa, koji je, namjerno ili ne, jedan nevaljali pramen krasne ravne kose uporno pokušavao kamuflirati bez obzira koliko puta ga je ona pokušala skloniti odatle, ni jedan sramežljivi oboreni pogled kad sam joj rekao da joj puštena kosa bolje stoji nego vezana u rep...jebote, prvi put nakon stotinu godina su me takove stvari zanimale.
Starim li ja to, ili......?
To „ili“ me i jebe....
Nismo dugo ostali...ona je morala na neku večeru sa prijateljicama, a ja sam već kasnio na koncert. Iskreno, koliko god da volim „Leb i Sol“ i koliko god da čekam priliku za ovakav koncert već dobrih dvadesetak godina i bez obzira što nema dileme da ide Vlatko Stefanovski, pa poslije njega prvorazredni glazbenici, pa tek onda svi ostali...nije mi držao pažnju...čak ni „Jovano, Jovanke“, njihova meni apsolutno omiljena stvar (čudne li koincidencije) koja je na koncertu trajala punih 12 minuta i od koje mi se obično uzburka svaka kap krvi u venama nije uspjela skrenuti mi misli od slijedećeg susreta ili telefonskog razgovora s njom.
Starim li ja to, ili...?
„Kraj Vardarot sediš, mori, belo platno beliš....“
I opet ta mikrotehnologija...neizbježna i neobjašnjiva. Gdje li su samo sakriveni prekidači koje već godinama nitko nije pronašao (pa čak ni ja)? Prekidači koji me gone da ne krećem na spavanje a da joj ne spustim barem jedan stih, jednu misao u dnevnik (fragmente kojeg dijelim ovdje sa vama već dugo vremena)...da ne otvorim oči a da na nju ne pomislim....prekidač koji mi razvlači usne u osmijeh svaki put kad mi telefon zazvoni i ja se ponadam da je ona....prekidač koji mi smrkne izborano lice kad shvatim da to zove netko drugi? Gdje je ta poluga koja mijenja registar mog glasa sa „normalnog“ u „veseo“ svaki put kad pričam sa njom ili kad smo zajedno....?
Addagio con molto passione...
Starim li ja to, ili samo godinama nisam bio zaljubljen?
Već sam bio potpuno siguran da mi je osigurač za taj strujni krug odavno spao iz ležišta i da to više nije moguće...bio sam siguran da se to već odavno ne proizvodi, te da više nema tih majstora koji imaju tajnu „licnu“ kojom bi ga zakrpili i prespojili...
Ja živim u vrlo realnom svijetu i rijetko skrećem sa kolosijeka realnosti, ali...
Svaku večer, dugo gledam u nebo, ne bi li vidio zvijezdu koja pada, te poželio nešto tajno i lijepo, jednoj Jovani sa Konjarnika.
Muško
Žensko
Slažem se u potpunosti što se opisa Sjenjaka tiče, sve do posljednje dvije riječi u rečenici.. heh, to je već diskutabilno 
Sada sam shvatila da ti je bilo teško,dok sam te varala,lagala te sa smiješkom,šta mogu kada sam
