Split, Rijeka, Karlovac, Sisak, Varaždin, Crikvenica, Sinj... U svim tim gradovima već odavna ili tek odnedavno postoje
socijalne samoposluge namijenjene
najsiromašnijima i socijalno najugroženijima. U Zagrebu će, najavljuju ondje, do kraja godine svaka gradska četvrt imati po jednu takvu trgovinu u kojoj se
prikupljaju i besplatno dijele namirnice, higijenske i kućne potrepštine iz donacija velikodušnih tvrtki i građana. Dozvolite li da malo karikiram ovu nimalo zabavnu temu: nastave li se sadašnji socijalni i gospodarski trendovi, Konzum i ostali trgovački lanci dobit će opasnu i brzošireću konkurenciju.
To što uvodno nisam spomenuo niti jedan grad u Slavoniji ne znači da sam ih zaboravio ili da ovdje nema tih trgovina koje podsjećaju na socijalističke dućane iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Naprotiv! Već dvije godine takva postoji u Vinkovcima. Osnovala ju je
humanitarna udruga „Mladi protiv gladi“ koja ondje opskrbljuje čak
700 obitelji koje inače žive ispod granice siromaštva i preživljavaju od socijalne pomoći. U vinkovačkoj socijalnoj samoposluzi svakoga tjedna broje
desetak novih korisnika. U travnju prošle godine socijalna samoposluga otvorena je i u Vukovaru, nedugo potom i u Našicama. Sredinom prošloga mjeseca otvorena je jedna i u Novoj Gradišci, a za koji dan socijalnu smaoposlugu trebao bi dobiti i Beli Manastir u kome čak trećina građana živi bez stalnih novčanih prihoda.
Lanac socijalnih samoposluga uskoro bi se trebao proširiti i na Slavonski Brod.
Pripreme za otvorenje traju i u Osijeku gdje od sredine siječnja na
Vijencu Ivana Meštrovića već radi socijalna trgovina s odjećom i obućom čije je otvaranje, kao i ove koja slijedi, inicirala
humanitarna udruga Rijeka ljubavi. Koliko god ovo naglo širenje lanca socijalnih samoposluga diljem Hrvatske, a naročito u Slavoniji, omogućava
lakše preživljavanje najsiromašnijima među nama te razbuđuje nadu u
humanost i milosrđe, toliko i obeshrabruje jer grubo pokazuje kako se siromaštvo širi poput požara. Sve je više onih koji nemaju dovoljno prihoda niti za najosnovnije životne potrebe. Vlada će im u predizbornoj razuzdanosti otpisati ponešto dugova i donekle im olakšati život na par mjeseci, možda godinu dana. Ali će i godinama,
bez konkretnog rezultata, mozgati bi li i kako
ukinula PDV na doniranu hranu koju u pravilu daju trgovački lanci iz zaliha koje su pred istekom roka trajanja. O eventualnom smanjenju PDV-a na hranu općenito, u Vladi, čini se, niti
ne pomišljaju.
A u Hrvatskoj je, prema računici Hrvatske mreže
protiv siromaštva, siromašno čak milijun ljudi. Po izračunu te udruge, siromašnim se smatra samac koji mjesečno živi (preživljava!) s manje
od 260 eura, odnosno četveročlana obitelj s primanjima nižim
od 580 eura.
U Osijeku će ispočetka biti oko tisuću korisnika socijalne samoposluge s namirnicama i higijenskim potrepštinama. I kamo sreće da se obistini poruka humanitarnih udruga koje su, na poticaj već spomenute Rijeke ljubavi, prije godinu dana odlučno poručile:
„Ne gladovanju Osječana!“ odlučivši preuzeti inicijativu i ne čekati tromu državu da nešto učini. Dobra je stvar što se u svim spomenutim gradovima, kao i onima u kojima će tek biti otvorene socijalne samoposluge, intenzivno razvija
humanitarno poduzetništvo.
Istovremeno, ne treba imati iluzija da će siromaštvo među građanima biti tako skoro iskorijenjeno, kako to političari
vole obećavati, a ni prepolovljeno ili drastično ublaženo. Barem ne u jednoj generaciji. Jednom kada spirala siromaštva u pogodujućem joj ambijentu krene, teško se zaustavlja. Ne treba biti učeni sociolog ili ekonomist da se uvidi stanje napredujuće socijalne devastacije. Pogledajmo oko sebe, tu na našim ulicama, što najviše
„niče“ u javnim prostorima i što je sve nicalo u posljednjih deset-petnaest godina. Najprije kladionice i automat-klubovi. Zatim kineski dućani s jeftinom robom, pa otkupljivači zlata i srebra (svi, naravno, po najpovoljnijim cijenama!), second-hand shopovi, socijalne samoposluge i preuređene pučke kuhinje proširenih kapaciteta (u osječkoj se lani broj korisnika povećao za 15 posto)... Sve su to redom zadnja utočišta rastuće vojske očajnih i siromašnih.
Sve je više pekara čiji vlasnici, čak i po cijenu kazne koju će platiti, dijele sirotinji kruh i peciva. Sve ih je više koje nude i tzv.
„kruh za poslije“. Na kantama za smeće sve je više vrećica u kojima ljudi koji još imaju
„za pod zub“ ostavljaju jestive ostatke hrane onima koji gladuju. Mnogi su kontejneri temeljito očišćeni i prije nego što ih gradski komunalci dođu isprazniti. Sjetimo li se vremena prije desetak godina, kada je započeo projekt – pokazalo se više socijalni nego ekološki – otkupa i
zbrinjavanja PET ambalaže, kako su na ulice tiho izmilili ljudi kojima je to bila kakva-takva slamka spasa. Znali smo ih znati i ponaosob: to su Oni skupljači boca. Danas ih sve i ne raspoznajemo. Možda su i neki od nas postali Oni, ljudi nakrcani torbama i vrećama punima praznih plastičnih boca koje jamče preživljavanje
od danas do sutra.
Socijalne samoposluge dio su tog sve
napetijeg socijalnog lanca kojemu se vremenom pridodaju nove karike. Sada su na redu skloništa za beskućnike, ubožnice, možda neke
„postelje za poslije“... To nije profil samo osječke stvarnosti, taj crno-bijeli svijet koji nas čeka s rastućom solidarnosti i humanosti, ali na također rastućem valu socijalne bijede i neimaštine. Sve je više dobrih srca, ali i gladnih usta.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Rijeka ljubavi/Foto-arhiv031
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
