U odrazu tišine

Večeras smo s nebom, moj lega, purpurni u sjaju noći. Zajedno smo u tom nebeskom beskraju sa svojim riječima, sa svojim bojama, sa svojim zvukovima i sa svojim mirisima. Zvijezde šute i tiho primaju sva naša gledanja. Već duže vrijeme tako u odrazu tišine prolazimo kraj njih. Ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno, one nadahnjuju našu hrabrost, jer od svih života naš im je najbliži. S njima smo pronašli mir i zadovoljstvo u nebeskom spletu tmine. Bez obzira što nam se stalno upliću vjetrovi i sunce, kiše i magle, nekom čudnom snagom ostajemo i dalje veliki sanjari. Zahvaljujući zvijezdama, lakše podnosimo zagrljaje jave i sigurnijim osjećajima plovimo po tamnoj matici. Više nego ikada, san iz kojeg danas crpimo snagu, pomaže nam da lakše prevladamo tolike strahove.



I tu negdje između njih, krije se istina koju smo u jednom davnom snu ugledali. Namjerno ili slučajno i ne sluteći što će sve započeti, krenuli smo prema njemu. Zvijezde su nam na samom početku sna samo ponudile bezazlenu igru svjetla. Za uzvrat, od tada naša misao ne miruje. Naše pamćenje dopire toliko daleko da se sjećamo tog prvog javljanja. S njim smo počeli bolje razumijevati vlastite slabosti i da se kojim slučajem toplina ljudskog srca ovu večer da izmjeriti po nekakvoj nevidljivoj zakonitosti duše, naša bi srca mogla rastopiti Sjeverni pol. Ne, to nije mehanika. Ona se ne može smjestiti u ono što i sami nekada teško razumijemo. U nama je večeras naglašena simpatija koja je još jučer iz prikrajka bojažljivo pokušavala dozvati našu dušu. Jesu li za to zaslužne zvijezde? Ili je to još jedna u nizu zagonetki koju tek trebamo otkriti na svom putu!? Nikada prije i nikada poslije, nebo nije izgledalo toliko blizu kao kad smo zakoračili u sazviježđe. Nije jednostavno razumjeti tu nebesku prostranost koja nam sa svojim svjetlom pomaže da se naši životi nastavljaju jedan na drugi.

Tvoje su ulice puste i sada spavaju, a parkovi se odmaraju i promatraju tramvaje kako naslonjeni jedan na drugog, drijemaju u blizini Drave. Svi se oni slijevaju u tvoju nepreglednu tišinu, i čine ovu noć posebnom. Trebaju je kao i mi, jer ćemo svi malo odahnuti u njoj i prisjetit se onog našeg davnog sna, kad smo prvi puta jasno ugledali bezazlenu igru svjetla i krenuli prema njemu u potrazi za snom.

Moj grade, tebi i svima koje nosiš u srcu, želim čestit Božić!

Tekst Zal Kopp

Fotografija: Zlatko Đaković

Prekrasno!

Ljutim se sam na sebe kada zakljucim da netko napise nesto bolje od mene...

Svaka cast lega, ovo je predivno

He, he. Kataklizma!