Kada Svemir zaluta u naše oči svaka zjenica postane velika zagonetka za njega. Kad upre svoju znatiželju u okrugli sjaj lepeza, pa se zaputi u dubine za koje u početku pomisli da su samo beznačajna priviđenja, itekako ga iznenadi susret s potpuno drugačijim zvijezdama. Od vremena u kojem je stigao zavisi hoće li istog trenutka shvatiti veličinu njihovog svjetlucanja. Ako nastavi dalje istraživati, susreće prve misli i tek tada počinje shvaćati prave razmjere sićušnih točkica. Što dublje ulazi, to je novootkriveno plavetnilo sve nepreglednije u njegovom pogledu, i vrijeme počne pažljivije promatrati stvari koje se pred njim drugačije odigravaju. Na primjer, te zvijezde međusobno razgovaraju, a zvijezde u njegovom plavetnilu su usamljene i šutljive. Njegove zvijezde daju život, a naše za razliku od njih, tom životu daju smisao. Pod njegovim zvijezdama može se lijepo sanjati, no sa zvijezdama u očima kreće se ka ostvarenju sna.
Kad hodamo prolazima vremena svaki sljedeći korak predstavlja za nas veliku nepoznanicu. Misao hoda s nama i na životnoj stazi smo stalno u vremenu. Kraj nas je i u nama, oduvijek uporno i bez osjećaja, neumoljivo prati korake. Kao da smo nevidljivi, a ne od krvi i mesa, nikada ne pita kako je nama, nikad nam se ne obraća i za njega smo uvijek neprimjetni. I koliko god pokušavamo doprijeti do njega ili se pokušamo sporazumjeti s njime, upravo nam ono uvijek dokaže kako je to jalov posao. Svejedno na ruci nosimo njegovu sliku ili u kući držimo njegov portret i što je najčudnije, stalno mislimo na njega. S vremenom smo zauvijek u nekakvoj blizini i ako ga nastojimo zaobići, neprestano nas požuruje. Nikako ne možemo vrijeme malo usporiti ili barem nakratko zaboraviti. Ako i zaboravimo koji je dan, stalno nam podmeće naše godine, na što smo jako osjetljivi. Vrijeme nas jednostavno upozorava kako je ono jedina mjera. Nemoguće je biti bezvremen u tolikom vremenu koje okružuje i koje je u svakom našem koraku s nama i u nama.
Ponekad zavolimo njegove najsitnije treptaje, ali vrijeme u kojem je treptaj vječnost, ne dopušta da često uživamo u tim trenucima. Svakodnevno i svjesno podsjeća na sebe. Pokazuje prolaznost u opadanju lišća, u kiši je prisutno, u ljepoti bolno prolazno, u spavanju uvijek kratko, beznačajno u novinama, a u dokolici dosadno. Ima ga svugdje i u svemu je. Pa ipak, iako nas stalno upozorava koliko o njemu ovisimo, slavimo vrijeme. Za stolom pjevamo o sretnom vremenu, na ulici se rukujemo sa svakodnevnim vremenom, u snovima ponekad plovimo kroz nedostižno vrijeme, u starosti molimo da nas toliko potrebno vrijeme ne napusti. Toliko spominjanom vremenu i nazdravljamo. Pogotovo ako nam se pridruži u veselju, jer tada iz svojih prolaza zna izvući nezaboravne i sretne trenutke.
Moj lega, želim ti u 2007. godini, puno sretnih ljudi na ulicama!
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Zlatko Đaković
Muško
Žensko
