Sreća

Ponekad, i to najčešće u zoru, promatram kako se kroz tvoj obris vjetar došaptava s pticama i uvijek kad ugledam njihov mirisni dodir slobode osjetim neodoljivu želju da im se barem nakratko pridružim. Dovoljno je, a o tome smo bezbroj puta razgovarali, u tišini zamisliti vjetar i jednostavno se prepustiti, ali na žalost to je sve što mi moje skromne mogućnosti dopuštaju. Kao što u samoći svake ptice postoji želja da ti se približi, pa te sanja na svojim krilima, tako i ja poželim biti s tobom iznad oblaka ne bih li negdje izvan svih poznatih običaja, na trenutak osjetio zamamnu ljepotu kojoj oduvijek pripadaš. Međutim, pošto sam uhvaćen u zamku vlastitog vremena, pristajem biti samo promatrač. U stanju sam snagom misli udovoljiti svojim željama.



Zato neka ostane tako, neka me tvoje ulice i dalje vode prema parkovima. Sreća je što parkovima uvijek mogu pričati o tebi, jer kad dođem pod raširene krošnje ne odričem se svakodnevnice, već s njima još više osjećam dragocjena stanja na koja me u njoj neprestano upozoravaš. Zajedno posjedujete toliko primamljivu ljepotu da se jednostavno ne želim sklanjati na neko sigurnije mjesto. Ne pokušavam zaboraviti sve ono kroz što smo prošli, a još manje namjeravam izbjeći sva ona događanja u kojima ćemo sudjelovati. Iako se puno toga u međuvremenu promijenilo, kao na primjer kiše koje po tko zna koji put mijenjaju ritam kapi, s lakoćom uspijevam ostati vjeran našem dogovoru kako se nikada nećemo natjecati s maglovitim obećanjima. Odustajanje od nas samih značilo bi neprekidno prihvaćati načine s kojima, na kraju krajeva, nikako ne bismo bili sretni.

Nepregledni su redovi navika koji nas niti ne pokušavaju zaobići, već nam samo bezobrazno oduzimaju dah. Nailazimo na mnogobrojne prepreke, a jedna od njih svakako je nedostatak skromnog zadovoljstva prilikom traženja sreće. Ptice nisu komplicirane i zbog toga su sretne. One u svom komadiću neba imaju dovoljno mjesta za tebe. Zadovoljno te dodiruju, a svaki puta kad polete u njihovim je krilima i tvoj odsjaj. Tako jednostavno i toliko iskreno plamte iznad Drave da se pokatkad čini kako su valovi natopljeni perjem, a ne obratno. U svakom letu nesebično dijele s tobom svoj komadić neba, jer niti jednu mrvicu kruha sa tvojih ulica i parkova ne zaboravljaju. Pristaju na rubove oblaka i ostavljaju tragove svoje sreće kao potvrdu tvoje prisutnosti u njima.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta