Svakim danom plodovi duše u meni rastu i zahvaljujući njima osjećam sve one lijepe osobine koje te krase. Čas prevladava srce, čas me savjest uči, a pokatkad u tim trenucima moja rječitost značajno nadvisi buku i pojača obraćanje tebi. Na svu sreću, nisu sve osobine istovremeno glasne, pa uspijevam uhvatiti više nego što bih se usudio. Čak mi ponekad dopušta vrijeme da dublje zagazim u neka tvoja iskustva i bolje proučim njihovu vrijednost. Samo pod uvjetom kada razgovaramo, iskonska potreba za razumijevanjem svega onoga što čini napredak, poprima u našem odrastanju oblik pravilnog odgoja.
Nemaju sva djeca sreću rastumačiti svoje roditelje, pogotovo ako je njihova umiljatost vješto prikrivena. Ispod stroge maske često puta pronalaze samo nerazumijevanje. Isto tako većina djece neprestano je u strahu od prijeteće nervoze roditelja, i osim namrštenosti, nikakvu drugu mogućnost kod njih ne raspoznaju. Djeca prerano postaju svjesna da jednom moraju prestati trčkarati, pa vlastito korijenje koje je u početku poniralo u isti krvotok, vremenom više ne osjećaju. Međutim, ako se potreba za zajedničkim ispijanjem prerano ne ugasi, a izvori sa kojih se plodovi duše napijaju ne isuše, tada više ne postavljaju pitanje koliko li je u nekim drugim uvjetima opasno rasti.
Svatko bi trebao, prema svojim mogućnostima, bez ikakvog napora pošteno davati svome djetetu. Sada ne mislim na sve one opipljive stvari koje su nam najočitije, niti samo mislim na umilnu slatkorječivost, već smatram da je nevidljiva imovina duše ta koja je svima jednako na raspolaganju. U to neprocjenjivo bogatstvo treba upisati srce i zatim tim istim srcem upućivati, a ne škrto određivati kome što pripada. Svi, pa tako i ti, raspolažemo s neograničenim količinama dobre volje, ali to ne znači ako je ona neograničena, da je ne bi trebalo pravilnije raspoređivati. Kada ne bismo bili u stanju ispravno dijeliti dobrotu, svakako bi barem morali suosjećati ako je djetetu uskraćena.
Grad poput tebe, moj lega, zna kad i koliko treba svakome od nas pokloniti pažnje. Ne zanovijetaš kao mnogi roditelji, i zbog toga se mi, na ovaj ili onaj način, zasluženo osjećamo plodovima tvoje duše.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
