„ Upitaju li me da odredim duh Japana, rekao bih,
Cvijet planinske Trešnje što širi miris pod jutarnjim suncem.“
Motoori Norinaga
Do sada mi se više puta učinilo da progovaraš na poseban način i u pravu sam. Na primjer, kad se mučna tišina kriomice uvuče u mene ti joj se bez ikakvog razmišljanja suprotstaviš. Nalazim da se u tim trenucima ipak osjećaš nelagodno i teško, stoga je doživljavam kao nekakvu mrlju na svojim osjećajima. Pogotovo je nepodnošljiva kad se rastrči, pa počne kao kakva galama namjerno uznemiravati tvoju dušu. A kad se pored svega zavuče u krošnje i oduzme šuštanje lišću, još više me uvjeri kako su njih dvoje nekakvom u dogovoru. Znaš na što mislim i što se događa, zato ih bez razmišljanja, onakve nepoželjne, prvo ublažiš bojom svoga glasa a zatim razrijediš. Ostaviš ih na svojim pločnicima da se u gužvi mojih koraka rastope. Samo na taj način uspijevaš smiriti njihovu bahatost i zaštiti moj mir.
Postoji u tebi izvjesno melankolično raspoloženje s kojim uvijek podsjećaš koliko si u stvari drag i poseban. Svi na neki način sanjarimo o tebi i zato nam stalno dopuštaš da se vrzmamo prozirnim odajama tvoga bića. Usred toliko dragocjenih mirisa tvojih parkova i ulica, rado i često udišemo boje tvoga raspoloženja koje tako blagonaklono rasipaš po našoj svakodnevnici. Drago nam je što se možemo kretati kroz šaroliko obilje tvog nesebičnog duha, ali svi ti mirisi ne bi vrijedili da nema žive osebujnosti tvoga glasa. Uživamo u njemu, jer nas paleta tvojih glasnica opušta i pomaže prilikom napornog uspinjanja po stepenicama dana. Kao nerazdvojni dio zavodljivog jutra, tvoj je glas razlog zbog kojeg nestrpljivo čekamo da se nađemo s tobom nasamo. Zato se u nama stalno i poigravaš njegovom toplinom. Čas iz srca slijećeš u dušu, čas iz duše uplovljavaš u srce. Tiho poput povjetarca, u laganim trenucima nadahnuća razlažeš melodiju neizbrisivih tonova.
Grade moj, ako me jednom netko upita što određuje tvoj duh, bez razmišljanja ću odgovoriti, to je jednostavna boja tvoga glasa, jer oduvijek kupa moje misli. Ta stalna prisutnost tvog šaputanja neodoljivo me podsjeća na blistave valove Drave. Kad zastanem pogledom na rubove krovova ili osluškujem korake godišnjih doba, tvoj ugodni glas nada mnom titra i ako sam tog trenutka zaronjen u sivilo, njegova me istančanost razbudi. Služim se tom neopisivom mirnoćom, a istovremeno moj krvotok pronalazi smirenije tokove. Nevjerojatna lakoća s kojom dopireš do moga srca samo pojačava moja nastojanja da ti se još više približim.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
